Društvo prepušteno savesti pojedin(a)ca

Društvo prepušteno savesti pojedin(a)ca

Definicija da je društvo skup pojedinaca, u našem društvu se zloupotrebljava (pazi čuda!), jer se polovično primenjuje. Polovina koja se NE primenjuje jeste ona koja dodaje da je to skup pojedinaca koji su ‘stupili’ u društvo radi ostvarivanja svojih pojedinačnih ciljeva, i ciljeva društva kao celine. Mi živimo u društvu koje računa isključivo na savest pojedinaca, i to na jedan krajnje manipulatorski  i pokvaren način. Gde država zataji, uskočiće savest pojedinca. Lični ciljevi pojedinca se nalaze sa druge strane granice zainteresovanosti države.

Imam utisak da živim u infantilnom društvu, koje je za demokratijom kukalo, dok je nije dobilo. Sada ne zna šta će sa njom. Uporno ne uspevamo da shvatimo da sa demokratijom, odgovornošću prema sredini (životnoj i društvenoj), tim toliko željenim boljitkom i sličnim kategorijama, moramo prvo da raščistimo u sopstvenim glavama. Da vidimo da li smo sa njima na ti, ili na vi.

S druge strane, država čini sve što je u njenoj moći (a mehanizmi kojima raspolaže nisu zanemarljivi) da nam taj posao oteža. Kao da je lakše pronaći i dokazati postojanje tzv. božje čestice, nego u Srbiji urediti inspekcijsku službu, na primer. Mi navikli da dajemo mito, oni navikli da primaju, i posle nam je đavo kriv. Samo da mi nismo krivi!

Međutim, ozbiljno zakazuje i redovna inspekcija, koja ne interveniše po žalbi, već po rasporedu, i u okviru svojih redovnih aktivnosti proverava rad raznih službi i sektora. Žale se na nedovoljne ljudske resurse, a onoliko lezilebovića zvrnda po raznim agencijama, zaposleno na mišiće, samo da bi im mišići kasnije atrofirali od nerada.

Posledice osećamo svi na sopstvenoj koži.

Kako ćemo biti lečeni, zavisi od savesti lekara do koga smo stigli, ili sestre koja nas neguje u bolnici.

Kako će nam deca učiti, zavisi od savesti nastavnika koji ih uče.

Kako ćemo biti usluženi na opštinskom šalteru, zavisi od savesti službenika koji rade za šalterima.

Zakoni divni, izveštaji kao fotošopovane pevaljke – svi lepi i bajni!
Realnost – potpuno drugačija!

Kako se oseća čovek koji sve vreme radi po svojoj savesti, a nije slep za nesavestan rad drugih? Najkraće, oseća se kao magarac. I treba mu se diviti što i dalje istrajava. Ako ga se sete za Dan bezbednosti, sete. Ako ne, nikom ništa. Država će i dalje računati s tim da ima dovoljno pojedinaca sa savešću, tek toliko da sistem ne kolabira.

Da li je u prirodi čoveka da hvata krivine? Mi smo beše smislili krilaticu “Ne mogu oni mene toliko malo da plate, koliko ja mogu malo da radim”? Jesmo. Sve mi se čini da smo to smislili u trenutku kada nas je država zavitlavala kako je htela, a mi joj terali inat, čekajući obećanu demokratiju. Problem je u tome što je zavitlavanje nastavljeno. Čak su i usavršili veštinu! Da li i dalje teramo inat državi koja nam svakog dana poručuje da za svoje građane mari koliko i za lanjski sneg? Vrlo je verovatno da je tako. Brinem dokle će nas to dovesti.

U uređenim društvima građani, verovali ili ne, ne hvataju krivine. U uređenim društvima su naši gastarbajteri podjednako vredni i odgovorni, koliko i domicilno stanovništvo. Zna se šta je čiji posao, efekti rada se precizno mere, mehanizmi merenja su javni i dobro poznati, a zna se i kako penali izgledaju. Ti radiš ono što je do tebe, a država ono što je do nje. To je najvidljivije u skandinavskim zemljama, koje su socijalnu politiku dovele do umetnosti. Građanin je zaštićen u svakom smislu, nema neizvesnosti, nema straha. Na njemu je samo da svoj posao radi odgovorno.

S druge strane, kod nas vlada teror straha. Strahujemo šta će biti ako se razbolimo, da li ćemo na običan skener čekati osam meseci, da li će biti lekova ako zaglavimo u bolnici, ako ih nema da li ćemo imati para da ih kupimo, da li ćemo naleteti na onog što je preko veze završio medicinu, ili na istinskog lekara (i po pitanju znanja, i po pitanju čovečnosti). Strahujemo da li ćemo ostati bez posla. Znamo da drugi nećemo lako naći. Znamo da će socijalna davanja biti na nivou vica. Strahujemo da li ćemo moći da školujemo decu. Naše ‘besplatno’ visoko školstvo (govorim o studentima koji su na budžetu) roditelje koji ne žive u mestu studiranja deteta, košta na hiljade evra.

Ali, država računa sa onim “Samo da rata ne bude”, “Ćuti, dobro je”.

Da li oni strahuju od našeg straha, ne znam. Ponašaju se prilično samouvereno. Nadam se samo da kad dogori do noktiju nećemo implodirati. Neka eksplodiramo državi u lice, na ovaj, ili onaj način.

Naši strahovi su moćno oružje gospodara.
Šta bi bilo kada bismo mu ga oduzeli?

Da li bismo tada svi postali savesni pojedinci?
Ne znam. To je valjda na savesti svakog od nas.

Znam samo da ovako ne valja. Debelo ne valja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.