Uvek loša rešenja za prosvetu, ovog puta na štetu mladih kolega

Uvek loša rešenja za prosvetu, ovog puta na štetu mladih kolega

Nesreća nikada ne ide sama. Taman nas je ministar nadmudrio u štrajku (al’ je ipak trajao pet meseci), kad su ga snašli oni pritisci s udžbenicima, a sada najviše brine zbog mladih nastavnika koji će ostati bez posla, jer se “najkrupnije” boduje radni staž.
I meni je žao mladih kolega. Ima među njima sjajnih nastavnika, entuzijasta, mada bi ih entuzijazam prošao već za nekoliko godina, kada bi uvideli da predan rad u ovoj zemlji niko ne ceni. Žao mi je i što će neke starije kolege biti zaštićene, a jedini im je kvalitet taj što su se ranije rodili. Greh na dušu onima koji su ih zaposlili. Međutim, i među mlađima ima onih koji od prvog dana hvataju krivine. Mogu misliti kakvi će biti kroz desetak godina. Tako da, sve u svemu, niti su godine staža garant za kvalitetan rad, niti je mladost garancija kreativnosti i entuzijazma.

Ministar se zalaže za raspisivanje konkursa u budućnosti, na kojima bi svi bili ravnopravni: mladi, stari, početnici, oni s nepunom normom… Tada bi do izražaja došao kvalitet, tvrdi on. Kako? Tako što bi i tada o svemu odlučivali oni isti direktori koji su na mala vrata uveli svoju bližu i dalju rodbinu na četiri, pa na osam, pa na osamnaest časova? Ili svoje prijatelje kada koleginica ode na trudničko bolovanje, a direktor ima diskreciono pravo da pozove koga hoće na zamenu? Pa zamena potraje dve godine, u međuvremenu se neko razboli, zamena se prebaci na njegove časove, i tako se mikeri dok neko ne ode u penziju, pa zamena postane nezamenljiva? U međuvremenu taman ima vremena da diplomira posle osam godina studiranja, dok neki odlikaš čami na birou. Ili ostane, “kad se već godinama tu zatekao”, a da konkurs nije ni raspisan, dok su mu kvalifikacije od onih “u slučaju da se ne nađe nastavnik sa prethodno navedenim kvalifikacijama”. I onda na mala vrata uđe neko sa nekom visokom strukovnom školom ili čudnim petim stepenom, dok oni sa fakultetom nisu imali prilike ni da stanu na crtu.

Dok se malo ozbiljnije ne promeni ZOSOV, ti divni mladi stručnjaci neće imati šanse, taman koliko ih ni sada nemaju. Direktorovo diskreciono pravo je veoma sporno. Ne obezbeđuje platu, ne mora da dokazuje menadžerske sposobnosti, ukoliko kolektiv čine većinom odgovorni i savesni ljudi, direktor ne mora skoro ništa da radi. Još ako pedagog ima dobre organizacione sposobnosti i poštovanje kolega, stvarno ne mora ništa da radi. A opet, neprikosnoven je pri zapošljavanju, čime u ogromnoj meri odlučuje o budućnosti škole. Toliko su se izveštili da će i u ovoj rundi oglašavanja manjka i viška časova, manjka i viška nastavnika, mnogi uspeti da zamaskiraju stanje onako kako odgovara njima i njihovim pulenima.

S druge strane, pozdravljam samu ideju o ukrupnjavanju norme. Situacija koju trenutno imamo je ne samo neodrživa, nego i malo nenormalna. (Mada me čudi da se nije došlo do rešenja da se i doprinosi mogu plaćati u skladu sa delom norme, pri čemu bi tri nastavnika koja dele jednu normu državu koštala koliko i jedan nastavnik – svima po trećina plate i trećina doprinosa. Za jednu školsku godinu trećina radnog staža! Bar ne bi potpuno ostali bez posla. Da, da. Onda bi morali još neki zakoni da se menjaju, a to je u našoj državi nemoguće.)

Ono što najviše začuđuje jeste činjenica da se redovno biraju po prosvetu najgora rešenja. Kao da stoji stalna zabrana na pametna rešenja.

Šta bi ministar mogao da uradi, kada već iskazuje toliko žaljenje zbog ukidanja šanse mladim kolegama i onima koji su tek završili školovanje?

Mogao bi da:

  • iskoristi novonastalu zainteresovanost premijera (nije valjda predizborni trik u pitanju?!) i objasni mu zbog čega je nastava mnogo kvalitetnija u odeljenjima sa 20 do 24 učenika, na primer;
  • upozna premijera sa činjenicom da je u mnogim zemljama nedeljni fond manji u srednjim školama, dok je u osnovnim kao i kod nas – do 20 časova, na primer;
  • napomene da ima zemalja u kojima nastavnici nakon 20 godina staža imaju manji broj časova u punoj normi od mlađih kolega, na primer.

 Premijeru, naravno, jer je sistem kancelarski, a naginje i ka diktatorskom.

“U Danskoj, Mađarskoj, Islandu, Japanu, Poljskoj i Turskoj, smatra se da nastava čini manje od 40% ukupnog vremena koje nastavnik provodi radeći.To praktično znači da ako naš nastavnik ima 20 časova nastave nedeljno, država procenjuje da još 30 časova nedeljno provodi u nenastavnim aktivnostima. U 12 zemalja se smatra da je za nenastavne aktivnosti potrebno više vremena u srednjoj školi, nego u osnovnoj.” “Primetno je da većina zemalja pravi razliku između osnovne i srednje škole, kod propisivanja broja sati u nastavi, i to tako što je nedeljni fond časova uglavnom veći u osnovnoj školi. Taj broj je za 30% viši u Francuskoj, Češkoj, Grčkoj, Izraelu i Južnoj Koreji, dok je u Indoneziji čak viši za 71%.” 

Ovo je sve po istraživanjima OECD-a. Ništa napamet!

Kada bi bar nešto od navedenog bilo primenjeno, začas bi se otvorio prostor za nova zapošljavanja, pa ne bi bilo razloga za lament ministra nad sudbinom mladih kolega.

Ah, da! Ne da MMF.

Pa kad nam već MMF uređuje prosvetu, onda bi možda bilo korektno da se ministar ne oglašava tražeći krivce u sindikatima za svoju nemoć da se izbori za kvalitetna rešenja. Nisu tek tako sindikati krivi što će se prazna mesta najpre popunjavati s liste tehnoloških viškova. Nije ta lista beskonačna. Ukrupnite normu, ponudite motivišuću otpremninu, objasnite usijanim glavama u Vladi da retko koji nastavnik može da održi disciplinu, a kamoli isprati tehnološke inovacije u 65. godini života, pa neka ljudi normalno odu u punu penziju, a možete ih i posle 60. godine života rasporediti na drugačije radno mesto – mentora, nekog internog savetnika,  i – otvoriće se prostor za divne mlade ljude.

Drugačija rešenja postoje, ali treba neko da se za njih izbori.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.