Dnevnik prosvetnog radnika, jun 2016.

Dnevnik prosvetnog radnika, jun 2016.

Ne pamtim da je škola ikada izgledala živahnije nego ovih dana.
Sve vrvi od nastavnika i roditelja.U fiskulturnoj sali su postavili mrežu za odbojku – sa jedne strane terena su vreće za spavanje nastavnika, a sa druge roditelja naših đaka. Divno se družimo! Malo je falilo da neki sinoć povade parket, pa da zapalimo logorsku vatru. Srećom, nesreća je sprečena na vreme.

Otkad je Ministarstvo poslalo dopis direktorima da nam omoguće da preko administrativne zabrane kupimo vreće za spavanje, život nam je mnogo lakši. Nastavnici su svesni koliko im to donosi ušteda u kućnom budžetu, jer sada ne troše svoju struju i vodu, već školsku.

Na ulazu u fiskulturnu salu postavili smo velike stolove iz zbornice i na njima raširili dnevnike. Roditelji su preksinoć na svečanom izvlačenju izvukli redne brojeve i sada, kako ko dođe na red, prilaze dnevnicima i upisuju željene ocene. Time je nastavnicima značajno olakšan posao. Jedino Komisija za žalbe i predstavke ima pune ruke posla, jer se roditelji opravdano žale na to da uopšte nije lako naći imena njihove dece po onolikim dnevnicima, naročito ako ih niko nije obavestio o tome u kom su im razredu i odeljenju deca. Radimo na otklanjanju ovih nedostataka. Ja sam, na primer, noćas dobio radni nalog da naučim napamet imena dece i raspored po dnevnicima za osam odeljenja, tako da ću danas usmeravati roditelje, sa još nekoliko kolega.

Očekujem da će se do nedelje održati sastanci Roditeljskih veća i da će sve ocene biti utvrđene.

Domar je dobio nalog da postavi veliki katanac na vratima muške svlačionice. Priča se da su u toj svlačionici zatvorene nesavesne, neodgovorne, nepatriotske kolege koje su ismevale nabavku vreća za spavanje i davanje mogućnosti roditeljima da upisuju sami ocene. Ja vam to ne mogu potvrditi, jer nisam svojim očima video, ali ako zaista postoje takve kolege, oni su sramota za našu profesiju! Pitam se da li su uopšte svesni toga koliko je život prema njima bio blagonaklon i ljubazan i koliko su imali sreće da se zaposle u prosveti.

Evo, ja se, na primer, nisam bunio što su mi ove godine uskratili mogućnost da pokažem pravu ljubav prema otadžbini i reformama. Kada je pre mesec dana održana udružena vežba aktivnog i rezervnog sastava vojske, policije i prosvete, ja nisam zadovoljio kriterijume i po prvi put nisam izabran u elitni odred prosvetnih radnika koji će ove godine dežurati na završnim ispitima osmaka. Rekli su mi da nisu godine u pitanju, već to što sam uspeo da iskočim kroz prozor prvog sprata, ali ne i drugog, kada je na vežbi trebalo da pojurim odbeglog kolegu sa rešenjima testa. Zamerili su mi to što sam znao sve odgovore na testovima iz srpskog i matematike, ali sam na kombinovanom testu zakazao i pogrešno odgovorio na čak tri pitanja iz biologije. Zbog svega toga sam diskvalifikovan i sada se pomalo osećam kao prosvetni radnik drugog reda. Obećali su iz Školske uprave da će oformiti Grupu za podršku slučajevima poput mog, pa se nadam da će mi razgovor sa psihologom pomoći.

Inače, sledeće nedelje idemo na zasluženi i dugo očekivani izlet.
Vodiće nas u prestonicu, pred zgradu Vlade, da damo podršku izboru novog ministra prosvete.Svi se radujemo toj svečanosti, osim jednog kolege koji je pre neki dan tvrdio da je to obična predstava za narod, pominjao izvesnog Kurtu i nekog Murtu, a kažu i da je pomenuo da je prosveta pripala Amerikancima i da će oni postaviti svog čoveka. Ili ženu. Budibog s nama! U našoj prosveti Amerikanci da odlučuju ko će biti ministar! Priča se da je tada domar dobio nalog da stavi veliki katanac na žensku svlačionicu, ali me nemojte držati za reč, jer ni to nisam video rođenim očima.

Uglavnom, mi ćemo učiniti šta je do nas i podržaćemo pravo premijera da odabere najboljeg kandidata za ministra. Potpuno je nebitno ko će to biti. Mene samo dve stvari brinu. Prva je ta što već sada ima nekih naznaka da nam se kolege iz prestonice neće pridružiti, jer oni ne vole ta okupljanja. Druga – ne znam kako ću u svečanom odelu i cipelama ići pešice do glavnog grada. Ima do tamo dobrih 80 kilometara, a para za putne troškove kao što znamo nema. Malo su me pritisle godine, no ipak se nadam da ću i ove godine biti dorastao takvom izazovu.

Za kraj vam moram napomenuti koliko se radujem predstojećem letu.
Sećam se kako smo se prošlog leta divno družili i zabavljali radeći kvizove i asocijacije. Oni se štampaju pod nadzorom policije i prevoze pod pratnjom žandarmerije do svih škola u zemlji. Prošle godine je najzanimljiviji bio kviz “Šta ćete predavati sledeće godine”. Uveli su novih 87 izbornih predmeta i svako od nas mora da predaje bar 14. Slatka je to neizvesnost. Nadam se samo da ću na ovogodišnjem kvizu pokazati bolje znanje i da ove godine neću morati da predajem predmet Razvoj karlinga u šumadijskom selu.

U iščekivanju platnog listića i u nadi da suma koju ću morati da doplatim neće biti visoka zbog ovih prekovremenih sati i noćnog rada, srdačno vas pozdravljam.

4 Responses so far.

Leave a Reply to klotfrket Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.