Manje rada na formi trebalo bi da pojača rad na suštini, zar ne?

Manje rada na formi trebalo bi da pojača rad na suštini, zar ne?

Ministarstvo prosvete je uputilo poziv prosvetnim radnicima da predlože kako bi se mogla smanjiti administracija kojom se bavimo u školama. Ima u toj administraciji zaista važnih i neophodnih stvari, logičnih, koje bi samo lenjivcima mogle da smetaju. Ali ima i mali milion gluposti koje su naše “žabe” videle po belom svetu, pa sad nas teraju da stanemo u red da nam potkuju noge. U ovom tekstu ću izneti neke svoje predloge. Ako nemate veze sa prosvetom, ne dangubite čitajući 😉 A možete i pročitati, iz čiste radoznalosti.



Reakcije prosvetnih radnika na ovaj poziv Ministarstva su različite, taman onoliko koliko smo i svi mi međusobno različiti.
Ja se kod takvih stvari držim jednog principa: da bi imao pravo da nešto kritikuješ, moraš i malo, da prostite, dupetom mrdnuti. U protivnom si najobičniji kritizer. Tako se ponašam pred izbore, tako se ponašam kad sam u raznim timovima i komisijama, na sednicama u školi, pa ću tako i ovde. Ako ja odvojim vreme i sastavim predloge, a onda ih niko i ne pogleda (ili ih pogleda, ali ih čak i ne razmotri), e onda mogu da kritikujem do mile volje.

Tekst sam prvobitno sastavljala ćirilicom, a nešto me neće konvertor u latinično pismo, pa da se ne čudite što sada prelazimo na ćirilicu (stvarno me mrzi da prekucavam):

1. Globalni plan treba da sadrži redni broj i naziv nastavne teme, planirani broj časova, ishode (bez ciljeva) i ništa više!

2. Operativni plan treba da sadrži redni broj teme, redni broj i naziv nastavne jedinice, tip časa, oblik rada, metode, nastavna sredstva i kolonu “napomene” u kojoj će se upisati mesto održavanja časa, ako to nije učionica/kabinet, korelacija, ukoliko je prouzrokovala nešto izuzetno (tipa, da su čas zajedno održala dva nastavnika predmeta između kojih je korelacija naglašena, i sl.), odstupanje od planiranog i razlog, i tome slično. Pri tom, u zavisnosti od specifičnosti predmeta, treba dozvoliti nastavnicima da sami naprave obrazac kojim će najbolje planirati svoju nastavu. Kod mene, na primer, osim časova provere znanja i sistematizacije gradiva, svi su časovi kombinovani (obrada i obnavljanje), uvek koristim eklektičku metodu, i imam sve oblike rada. Nastavna sredstva su mi veoma ograničena, i vrlo je iritirajuće da sve to ponavljam po 70 puta u svakom odeljenju.

3. Dnevne pripreme nastavnika po svojoj formi treba da se razlikuju kod nastavnika sa i bez licence. Oni koji koji tek treba da dobiju licencu, treba da ih rade po uputstvu svoje PP službe, ili Ministarstva. Ostali treba da navedu naziv nastavne jedinice, ciljeve, aktivnosti i minutažu. Eventualno pored svake aktivnosti napisati metod i oblik rada, i nastavna sredstva (ako to nisu udžbenik, radna sveska, nastavni listići). Sve ovo treba raditi u jednoj sažetoj tabeli, upisivati skraćene oblike naziva svega što se stalno ponavlja (Operativni plan može sadržati legendu skraćenica koje će nastavnik koristiti u svom radu). Smisao ovakvog mog predloga je u sledećem: da bi se popunila ta sažeta tabela, nastavnik mora ozbiljno da isplanira čas, da pregleda i odabere aktivnosti koje su mu na raspolaganju, da pripremi materijal za aktivnosti koje sam kreira, i kroz minutažu isplanira strukturu časa. Zar nije to ono što je najvažnije? Pisanje detaljne pripreme u punim rečenicama (o pitanjima i očekivanim odgovorima neću ni da govorim – toliko ih smatram besmislenim!) je samo gubljenje vremena, i zadovoljavanje veoma naporne forme, nakon što je suština već postignuta.

4. Plan stručnog usavršavanja nastavnika je u postojećim okolnostima besmislen. Redovno izgubim mnogo vremena proučavajući listu akreditovanih seminara, birajući oblasti za koje mislim da su meni najpotrebnije, birajući seminare koji pokrivaju baš te oblasti, i na kraju od toga ne bude ništa! I da sam u situaciji, a nisam, da sama mogu da finansiram odlaske na seminare, kotizacije, troškove puta i smeštaja, to ne bih radila, jer je jako nekorektno zahtevati od današnjeg prosvetnog radnika da i na to troši svoj novac. Na kraju se sve svede na to da posetimo seminare koji “dođu” u naš grad, ili eventualno neke konferencije koje organizuju izdavači, a koje su besplatne (slučaj kod nastavnika stranih jezika). Ovo se najviše odnosi na nas koji ne živimo u centrima zbivanja (Bg, Kg, NS, Niš).

5. Izveštaj o stručnom usavršavanju treba pisati, opet sažeto, i po mogućstvu kroz tabelu.

6. Plan dopunske, dodatne, pripremne i sličnih nastava ne treba pisati, zato što je besmisleno unapred pretpostavljati šta će učenicima biti najteže, gde će im i koliko pomoći trebati, ili kakva će im biti interesovanja (za sekciju na primer). Umesto toga, u Globalnom planu treba navesti koje će ostale oblike nastave nastavnik držati, sa okvirnim brojem planiranih časova.

7. Plan rada Stručnog veća ne treba pisati. Umesto toga, Ministarstvo treba da propiše koje interne pravilnike (ne znam kako drugačije da ih nazovem) svako stručno veće treba da donese, ili da se oko njih usaglasi. Da pojasnim: usaglašavanje kriterijuma ocenjivanja; usaglašavanje ishoda za svaki razred i obrazovni profil/smer; zajedničke aktivnosti (kod mene bi recimo to bila priprema Večeri stranih jezika, ili izložba kojom bismo predstavili kulture zemalja čije jezike predajemo). Kada će i kako stručna veća to postići, prepustiti njima. Ukoliko su se već usaglasili oko navedenih tema, ostaviti ih na miru.
Imam utisak da plan rada ne služi ničemu, da se često svodi na kopiranje prošlogodišnjeg, i da veštački stvara potrebu za nekim temama koje nisu suštinski bitne, ali lepo izgledaju na papiru.

8. Kratak izveštaj o radu stručnih veća treba pisati.

9. Školski program treba da sadrži kopije globalnih programa svih nastavnika, i možda još dve strane propratnog teksta u kome bi se navele još neke planirane aktivnosti na nivou cele škole.

10. Portfolio nastavnika treba da sadrži kratke izveštaje o radu za svaku školsku godinu, gde bi nastavnik naveo (opet kroz tabelu) podatke tipa broj učenika, srednja ocena, broj upućenih na popravni ispit, oblike stručnog usavršavanja, ostale oblike nastave, inovacije u nastavi, aktivnosti koje je oragnizovao, i sl.

11. Evidenciju praćenja napredovanja učenika treba pisati, i dozvoliti nastavnicima da je sami kreiraju u skladu sa potrebama predmeta.

12. Godišnji plan rada odeljenjskog starešine treba da sastave (po razredima) rukovodioci veća za svaki razred (na zajedničkom sastanku), i proslede ih odeljenjskim starešinama. Tako se ne bi desilo da se neke teme nepotrebno ponavljaju iz razreda u razred, a da neke pojedine OS izostave.

13. Timovi su tek priča za sebe! Veštački stvoreni, sjani na papiru, ušminkani za eksternu i ŠU, a da suštinski skoro nimalo ne unapređuju rad škole. Treba ih ozbiljno pretresti, bar pola izbaciti, one koji su stvarno važni zadržati, ali i modifikovati, i u njihovom radu učestvovati dobrovoljno. Rad u timu računati kao oblik stručnog usavršavanja!

 

 Sve ostalo je nepotrebno!

5 Responses so far.

  1. Dodala bih opisno ocenjivanje u prvom osnovne.Pišemo tri puta (dnevnik,knjižica,matična knjiga) iste rečenice,do iznemoglosti!Osmisliti ček listu ili nešto slično, (CG ima ) jer ovo je noćna mora.
    Razne saglasnosti roditelja (fotografisanje,izlazak iz škole…) uraditi na početku školske godine i neka važe za tu šk.god.
    Ovo su formalnosti koje oduzimaju mnogo vremena i energije.

  2. Meni su potpuno nepoznati problemi sa kojima se susrećete u osnovnoj školi, naročiti u mlađim razredima, tako da bi neko to trebalo da pošalje. Mislim, neko ko je u toku 😉

Leave a Reply to Milka Djokovic Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.