Škola nakon pet meseci bolovanja

Škola nakon pet meseci bolovanja

Nakon skoro pet meseci bolovanja, počela sam da radim pre dve nedelje. Ako se izuzme porodiljsko odsustvo, ovo mi je bilo jedino bolovanje u školi. Potrajalo je dovoljno dugo da sam očekivala da ću uspeti da uočim bar neku promenu po povratku na posao. Dok je škola i dalje na istom mestu, prosveta je zakoračila još malo unazad.




Štrajk je bio i prošao. Novac je uzet i biće vraćen. Dnevnik je išpartan svuda osim po koricama: upisuju se nadoknade od 15 minuta za nastavne jedinice održane u februaru i martu. “Deco, sećate se kad smo ono radili one jednačine u februaru? E, sad ćemo da provežbamo još dva zadatka na tu temu.” Deca se, naravno, ne sećaju, jer nam je školstvo i dalje štrebersko, besmisleno, bez suštinskog horizontalnog i vertikalnog povezivanja gradiva. Ako su se u februaru radile jednačine, sada se ladno radi neka geometrija. Jednačine su se malo naučile pred pismeni, a onda su isparile iz glave da bi se napravio prostor za neko novo bubanje koje će potrajati do novog pismenog i, u najboljem slučaju, dva dana posle toga. Tako je sa većinom školskih predmeta. 

Kolektiv se prethodnih meseci podelio na štrajkače i štrajkbrejkere i ta se podela još uvek oseća. Ne gledaju se kolege baš preko nišana, ali se gledaju drugačijim očima. Štrajkači više ne veruju štrajkbrejkerima ni kada im ovi požele dobar dan ili im kažu koliko je sati. Jedan nula za državu.

U međuvremenu su se podelili i po liniji ‘za koji obrazovni profil glasati’. Pomislili su da će se stvarno nešto pitati. Ni sada nisu shvatili da ih niko ne plaća da misle i da ima ko će misliti umesto njih. Ministar je smislio da ukine najkvalitetnije profile (ili su deca baš luda što žele baš to da uče?!), jer školstvo treba usaglasiti sa potrebama privrede. Moj predlog da svaka škola upiše dva odeljenja profila “partijska knjižica” nije prošao. Rešili smo da se svi pravimo ludi i da verujemo da imamo privredu, da stižu nova radna mesta i da će biti dovoljno da deca upišu neke zaboravljene profile, pa da sebi osiguraju svetlu budućnost. Besna deca, besni roditelji, besni nastavnici, a država – obesna! Kolektiv opet polarizovan. Dva nula za državu. Ček, ček! Zeznute su i želje malih maturanata?! Tri nula za državu!

Kad smo kod malih maturanata, kaže neka statistika da su učenici škola koje su štrajkovale pokazali slabije rezultate na probnim maturskim testovima. Ispade da je testirano samo gradivo osmog razreda, i to od novembra do aprila. Taman posla da je Ministarstvo glasno reklo da se i tu vidi koliko su nastavni programi očajni i nepovezani, preobimni i usmereni na bubanje. Taman posla da su uvideli koliko je način testiranja u raskoraku sa načinom obrazovanja. Taman posla da su primetili da su učenici čiji su nastavnici štrajkovali pobeđivali na republičkim takmičenjima. Naročito taman posla da su pomislili da je za štrajk kriva i država. Taman posla!


Približava se kraj školske godine. I da ne znam koji je datum, znala bih da je tako po hodnicima koji postaju teško prohodni. Roditelji su se setili da im deca idu u školu. Dolaze svakog dana da razgovaraju sa predmetnim nastavnicima kod kojih je čedo naređalo tarabice u dnevniku od septembra do danas. Čude se čudom! Prosto ne veruju da njihovo dete nije dolazilo na dopunsku nastavu, dok je na redovnu svraćalo samo kad nema ama baš nikakva pametnija posla. 

Veliki maturanti su tek posebna priča. U mojoj školi u poslednjem polugodištu srednjoškolskog obrazovanja, svraćaju u školu samo kad treba da odgovaraju. I to im se toleriše godinama. Još se nije desilo da neko ne dobije diplomu, bude upućen na razredne ispite, ili, nedajbože, ponavlja četvrti razred. Kako da ih ispratimo, a da im ostanemo u lošem sećanju? Prioriteti se moraju znati! Najvažnije je da nas se sećaju po dobroj duši, razumevanju i toleranciji. To što će nam sutra pominjati majku kad (i ako) se zaposle, pa vide da ne znaju ništa, to izgleda nikome nije bitno.

(Ne mogu a da se ne zapitam kako uspevaju da odgovaraju kada nisu bili na predavanjima? Da li su toliko pametni da mogu samostalno da spreme sve predmete? Ili je školovanje toliko besmisleno da ovakva nastava zaista nikome nije potrebna?)


I opet, sve i da ne znam koji je datum, znam da se približava matursko veče. Maturantkinje prolaze kroz čuvenu metamorfozu – svakog dana su sve tamnije. Do maturske večeri će postići onu poznatu braon-zelenu nijansu reš pečene kože u solarijumu. Novu boju kose i dalje kriju, pa će nas njome iznenaditi te večeri kada se pred svojim profesorima budu pojavile sa šlicevima do dupeta i dekolteima do pupka. Ne sve, naravo, ali mnoge, nažalost. Nisu one krive. One misle da to tako treba. Misle da je to lepo, a za bolje ne znaju.

Popustljivije kolege već kukaju jer trpe pritiske sa svih strana. Već se frizira uspeh snalažljivijih đaka (ili onih sa snalažljivijim roditeljima). Prebrojavaju se ocene u dnevniku, preračunava još koliko viših ocena treba upisati da bi se stiglo do željene zaključne ocene. Nokte grizem, živa nisam od brige da li će uspeti! A oni kukaju jer ih stalno neki zivkaju telefonom. Za razliku od prethodnih godina, ove godine ih ne podbadam jetkim komentarima. Zašto? Zato što poštujem predsednika države. Ako može on, mogu i naši đaci! Na koga deca da se ugledaju ako ne na najboljeg sina “naših naroda i narodnosti”? U zdravlju im bilo!

U međuvremenu je objavljen i novi Pravilnik o finansiranju ustanova osnovnog i srednjeg obrazovanja. Ako škola ima manje od 24 odeljenja, ne treba joj pedagog, psiholog i sekretar sa punim radnim vremenom! Ministarstvo, ovog puta si samo sebe prevazišlo! Svaka ti čast! Umesto da zaposlite i po jednog specijalnog pedagoga, vi lagano ukidate i onog jednog. Škole pune problematične dece sa neograničenim pravima i slobodama, sve više đaka radi po IOP-u, a vi ste došli na genijalnu ideju da tek sa 720 đaka škola ima pravo na “celog” pedagoga ili psihologa. Deset nula za državu! O sredstvima za materijalne troškove da i ne govorim. Hoćete razigranu i šarenu nastavu, a nećemo imati ni dovoljno papira da đacima štampamo dodatni nastavni materijal. Nadate se da će nastanici ponovo da plaćaju fotokopiranje iz svog džepa, ili da sve štampaju kod kuće? Ja bogami neću. Na pamet mi ne pada!

Sto nula za državu! Ne 100:0, nego stotinu nula! I dalje uporno radite na srozavanju prosvete, na obesmišljavanju obrazovanja i proizvođenju jevtine radne snage. Što reče neko, loši đaci beže iz škole, a dobri iz Srbije. I lekari beže iz Srbije. I sve što valja odlazi iz ovog kala. Bravo, državo.

A sad odoh da se raspitam kad će mi stići martovsko sledovanje 65% od plate preko socijalnog. Da, treba i banci da javim da nisam umrla, i da ne brinu – zelenaška rata za stambeni kredit će biti uplaćena, istina sa malim zakašnjenjem, a od kamate nek popiju vitamin C a moj račun.

8 Responses so far.

  1. ŠKOLSTVO
    Prosvetari štrajkuju
    đaci sve manje znaju,
    vlast se čudom čudi
    nema pismenih ljudi.

    PROSVETARI
    Nema više štrajka
    plata nije mala,
    vlast ih je častila
    i korpu im dala.

    Danica Mašić

  2. Divim se Vašem pisaniju,slučajno sam naletela na Vaš blog i apsolutno se slažem sa svim što ste argumentovano objasnili.

    Vrlo sam iznenađena Pravilnikom o finansiranju ustanova osnovnog i srednjeg obrazovanja, toliko da ne mogu da verujem da ga je neko pri zdravom razumu pisao! Tek na 720 učenika škola ima pravo na "celog" stručnog saradnika?! To je pisao neko ko nikad nije nogom kročio u školu, što je davno ustaljena praksa da kojekakve propise, uputstva pišu oni koji o istom nemaju iskustva.

    Da li je Pravilnik počeo da se primenjuje?

    Pedagog sam, radila sam u školi (trenutno se bavim "alternativnom pedagogijom", nemam "kartu" za ulaz u školu ili vrtić) i ne mogu da zamislim jednog stručnog saradnika na 720 učenika. Umesto da zaposle u svakoj školi i specijalnog pedagoga i da se na taj način zaista pomogne učenicima sa smetnjama u razvoju (stručni saradnici nemaju znanja za rad sa decom sa smetnjama u razvoju, to se ne uči na seminarima), gospoda će da uvedu "pola" stručnog saradnika. Sramotno!

    Radila sam u malim seoskim školama, oko 300 učenika i nikada, ali nikada nisam bila besposlena. Posla ima, za onoga ko želi da radi. Od obavezne, a često vrlo nepotrebne administracije (koju nameću goospoda iz Ministarstva), raznih pisanija, saradnje sa nastavnicima, učenicima, roditeljima, direktorom, lokalnom zajednicom, pomoć pripravnicima, koncipiranje časova odeljenskog starešine i roditeljskih sastanaka, individualna pomoć u učenju (pomoć u savladavanju tehnika učenja), vođenje radionica sa učenicima, pravljenje raznih informativnih panoa, posete i evaluacija časova, prisustvovanje aktivu kolega (kriterijumi ocenjivanja – ujednačiti), mala istraživanja na nivou škole kako bi se unapredio vaspitno-obrazovni rad, praćenje uspeha, usavršavanja nastavnika, proveravanje školske dokumentacije (Dnevnika, Matičnih knjiga), planovi, programi i aktivno učešće u koncipiranju istih, testiranje prvaka, sednice i izveštaji za iste, svakodnevno rešavanje aktuelnih "problema", anketiranje učenika, roditelja, nastavnika, pomoć nastavnicima u koncipiranju kontrolnih zadataka učenicima koji imaju probleme u učenju, savetodavni rad sa učenicima … I još mnogo toga, to je posao koji se zaista može sa puno uživanja i kreativnosti a ideje za unapređenje rada škole, nameću se same, ako neko ima dovoljno otvoren duh da ih oseti.

    Tako da, gospoda nemaju pojma šta zaista radi stručni saradnik, i tim Pravilnikom su to i potvrdili. Zato i jesmo, tu gde jesmo, na ivici besmisla u svakom segmentu jer pravi ljudi koji nešto znaju i mogu, ništa se ne pitaju.

    I ovako su mi bile male šanse da opet kročim u neku školi (još uvek nemam vezu, a ni knjižicu), a primenom ovog poražavajućeg Pravilnika, mislim da su mi sva vrata zatvorena, i meni i mnogima poput mene koji svoj posao zaista vole i uživaju u njemu.

  3. Štedeti na stručnoj službi danas kada skoro da nema učenika sa "zdravom" socijalnom kartom je van zdrave pameti!
    Skoro da nema odeljenja bez učenika po IOP.u, složenih porodičnih odnosa koliko hoćete, stranputice mame na sve strane… Pa ko će stručno rešavati sve te probleme ako ne stručna služba?
    Iskreno se nadam da je tačna informacija da je Pravilnik vraćen na doradu.

  4. Samo jedan komentar: Neki ucenici su dodovljno sposobni da spreme predmet bolje sami nego uz prisustvo nastavnika. Imam licni primjer. Na mom fakultetu je igrom slucaja asistent bio moj bliski prijatelj. U povjerenju mi je rekao da se on ne razumije pretjerano u jedan od predmeta, a da se profesor razumije jos manje. Dao mi je zeleno svjetlo da ne dolazim na vjezbe i na predavanja. Zahvaljujuci tome sam imao vise vremena i energije da spremim taj ispit iz literature koju sam pronasao na engleskom jeziku na internetu. Na kraju sam jedini ja dobio desetku iz toga ispita. Bilo je jos nekoliko predmeta koje sam spremio iako nisam isao na predavanja i vjezbe, i iz kojih sam takodje dobio desetke, ali je bilo rijec o nekim laksim predmetima na kojima je jos poneko od mojih kolega takodje dobio desetku. Zapravo, posto sam naglaseni introvert, vise mi odgovara da ucim u miru i tisini kod kuce. I znam da nisam jedini koji je takav. I jos se ostvari velika usteda u vremenu (pa cak i mala usteda u novcu) kad se ne mora ici na predavanja, tako da se vise vremena moze posvetiti samome ucenju, i vise novca ostaje za nabavku literature.

    • Огромна је разлика у мотивацији студента и средњошколца. Како средња школа није обавезна, ученик коме више одговара самостално учење, свакако је може похађати ванредно.

Leave a Reply to klotfrket Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.