Minimizacija uloge obrazovanja – trend savremene zapadne civilizacije

Minimizacija uloge obrazovanja – trend savremene zapadne civilizacije

Veliki prosvetitelji, mislioci i naučnici takozvane zapadne civilizacije, koji su vekovima, pa i u ne tako dalekoj istoriji, nosili baklju prosvećenosti, sada se verovatno prevrću u grobu. Pamet je u međuvremenu stavljena u službu korporativnog kapitala i novac je postao jedina vrednost koja se računa. Sticanje kapitala je imperativ zapadne civilizacije i vrednost pojedinca se meri njegovom sposobnošću da zaradi i stekne. Ostali ljudski kvaliteti su demode. Pošteni ljudi su postali naivni, prirodno neambiciozni su proglašeni za inertne i manje vredne. Podobnost se više ne meri ideološkom pripadnošću, već spremnošću na SVE da bi se kapital uvećao. Novac nema naciju, rasu, veru.

Ono za šta su se radnici u Čikagu izborili pred kraj 19. veka, pojeli su skakavci. Borili su se protiv nejednakosti i nepravde kapitalističkog sistema, niskih nadnica, velikog broja radnih sati. Sto trideset godina kasnije, ponovo smo na istom polazištu. Niti radimo osam sati, niti spavamo osam sati, a o kulturnom uzdizanju da i ne govorimo. Naprotiv, kultura je unižena, svedena na formu kiča, zadovoljavanja prostačkih nagona, ili koncentrisana oko elitne kulture razumljive promilima stanovništva. Proseka nema, zlatna sredina je uništena, baš kao i srednji sloj stanovništva. Forbs izveštava da 500 najbogatijih pojedinaca na svetu  “vredi” 4,7 triliona dolara (trilion je broj koji se, prema kratkoj skali, piše sa 12 nula, odnosno iznosi milion miliona). Grubo se procenjuje da bruto nacionalni proizvod svih zemalja na svetu iznosi oko 70 triliona dolara.

Najbogatiji ljudi su Bil Gejts (79 milijardi dolara), Karlos Slim (77,1 milijardi dolara) i Voren Bafet (72,7  milijarde dolara). Ne, niko od njih nije otkrio lek protiv raka, besplatnu energiju za celu planetu, način da niko na planeti ne umire od gladi ili zbog nedostatka čiste vode. U isto vreme, godišnji prihod po glavi stanovnika u Kongu je oko 750 dolara, a u Centralnoafričkoj Republici ni 640. Godišnji prihod Centralnoafričke Republike iznosi 1,723 milijarde dolara. Država od blizu pet miliona stanovnika zaradi 46 puta manje novca nego što ga ima jedan jedini čovek. Da li bi Bil Gejts mogao da kupi četrdesetak država, uglavnom afričkih? Mogao bi, bar teoretski. Da li je to normalno? Nije.

Slična situacija je i unutar većine država, ako se izuzmu socijalno najpravednije države severne Evrope. Društva su raslojena na prebogate i siromašne. Najmanje je bogatih – moraju da prevagnu na jednu od ove dve strane. Bogataši žive u svojim getoima, ne mešaju se sa običnim svetom, imaju privatne vojske koje ih čuvaju, imaju novac koji nikada neće moći da potroše. Pri poslovanju rizik dele sa svim zaposlenima, a profit ni sa kim. Raslojenost je sve veća, socijalne osetljivosti nema, što se odražava i na kvalitet lečenja i kvalitet obrazovanja.

*****

Gde je u svemu tome prosveta? Zašto u većini zapadnih zemalja trenutno postoji deficit prosvetnih radnika? Zašto prosvetni radnici u uređenim i znatno bogatijim zemljama od naše daju otkaz posle samo nekoliko godina radnog staža? Šta će razvijene zemlje učiniti sa rezultatima analiza koje pokazuju da individualizovana nastava (koja kod nas postaje moderna 20 godina kasnije nego kod njih) ne daje dobre rezultate?

Činjenica je da šačica neoliberalnih kapitalista diktira trendove u svim sferama savremenog društva. Njihovi su kongresmeni, senatori, poslanici, političari, banke… Kako se sve usaglašava sa njihovim svetim ciljem – zgrtanjem još većeg bogatstva – logično je da i prosveta na globalnom nivou radi u njihovom interesu. Pravog obrazovanja je sve manje. Đaci se uče veštinama neophodnim za rad. Obrazovanje je rezervisano za one koji će završiti fakultete, a i tu je selekcija sve rigoroznija. Pravo obrazovanje postaje nepodnošljivo skupo običnim ljudima. Za njih je dovoljno da ovladaju veštinama, a još poželjnije da budu spremni na stalne prekvalifikacije. Sve je danas tržište i sve je roba. Radnik je roba na tržištu radne snage. On treba da radi, a ne da ima opšte obrazovanje. Iz nekog razloga, te dve stvari su suprotstavljene – današnji podoban radnik ne treba da ima opšte obrazovanje. Opšte obrazovanje je, izgleda, rizik. Moguće je da vodi razumevanju šire slike, razmišljanju o pojavama i problemima, lakšem sagledavanju uzročno-posledičnih veza. Kao da onaj ko u školi nauči da misli, ne može da bude dobar varilac, na primer.

Kako se postiže ovaj cilj?
Najpre tako što se i đacima i nastavnicima ostavlja sve manje prostora da misle. Đaci uče preobimno gradivo, nepovezano, nabacano, iz često loših udžbenika. Materija je usitnjena, od šume se ne vidi drvo. Horizontalne povezanosti gradiva nema. Nastavnicima se, i to ne samo kod nas, obesmišljava nastavnički poziv, pretvara se u birokratski; nastavnik više nije uzor, nije idol, nije model ponašanja; nastavnik je pomoćnik u nastavnom procesu. Nastava je okrenuta ka animiranju đaka, đačke obaveze su minimalne, povlađuju interesovanjima učenika. Nema ponašanja đaka koje je u praksi neprihvatljivo. Sve se toleriše, gubi se moralni kompas, neguju se sociopatološke pojave, jer savremena škola za sve ima razumevanja. Kada je učenik u pitanju, on može sve.

Zatim se cilj postiže i tako što se srednje škole upadljivo raslojavaju. Dele se na one koje vode daljem obrazovanju i one posle kojih može samo da se traži posao. Ove prve kod nas još uvek nisu reformisane. One druge, srednje stručne škole, se unajveće reformišu. Smanjuje se fond opšteobrazovnih predmeta (što ide dotle da se smanjuje broj časova geografije turističkim tehničarima), neguje se nepismenost time što se u srednjoj školi ne izučava pravopis, već samo književnost. Stručni predmeti se uvode po uzoru na tuđe školske sisteme, bez obzira na to što preduslovi za njihovu implementaciju ne postoje. U eri obavezne informatičke pismenosti, kod nas se uči kako se uključuje računar. U eri bežičnog brzog interneta, naš đak uči o dajalap konekciji.

A onda stižemo do možda ključnog momenta. Kako su danas na ceni samo oni koji mogu dobro da zarade, a ne zaboravite da od zarade zavisi da li će sutra moći da se kvalitetno hrane, leče i obrazuju svoju decu, nastavnički poziv se u većini zemalja, pa i našoj, predstavlja kao nepoželjan, u startu neuspešan, neugledan, ponegde i bedan. U svetu u kome vrediš onoliko koliko materijalno imaš, prosvetni radnik ne vredi ništa. To poručuje njegova plata u Srbiji, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama i mnogim zemljama Evrope. Onde gde su plate još uvek solidne, kao na primer u Engleskoj, pobrinuli su se da broj radnih sati bude takav da odbije svakog kvalitetno obrazovanog pojedinca i usmeri ga na delatnosti u kojima će sa tim brojem radnih sati zarađivati nekoliko puta više novca. To neminovno dovodi do negativne selekcije. Najbolji beže od prosvete jer od nje ne mogu ni pristojno da žive. Oni drugi, shvatajući da nisu po meri velikih i uspešnih kompanija, završavaju u školi.

Kod nas je situacija možda malo drugačija, zbog visoke stope nezaposlenosti i zbog toga što je naći danas posao ravno dobitku na lutriji. Ali i kod nas najbolji traže posao na boljem mestu i često im je škola samo prolazna stanica dok do plaćenijeg posla ne dođu. Naravno, ima i pravih zaljubljenika u posao i njihov je položaj možda najtragičniji, jer bi u nekom drugom sektoru sa tolikom posvećenošću poslu mnogo bolje prošli. Ovde se to ne ceni i ne nagrađuje. Istina, ni javašluk se ne kažnjava, što sve zajedno vodi još većem urušavanju prosvete.

*****

Kome je i zašto u interesu da nastavnik ne bude važna figura u životu deteta?
Opšteprihvaćeno mišljenje je da je osnovni razlog u tome što je lakše manipulisati neobrazovanim čovekom, odnosno ljudima poniklim u lošem obrazovnom sistemu. To je verovatno tačno. Knjiga je oduvek bila pretnja tiranima, pa je misleći čovek verovatno pretnja modernim pravim vlastodršcima (ne mislim na političare).
Međutim, ovde se možda dobro uklapa i Maslovljeva hijerarhija potreba, gde ispunjenje potreba iz jednog nivoa, rađa motivaciju i težnju da se ispuni i naredni nivo. Na najnižem nivou su fiziološke potrebe. Savremena zapadna civilizacija svom stanovništvu uglavnom dozvoljava da ove potrebe budu zadovoljene – hrana, voda, san. Na narednom nivou je osećaj sigurnosti – siguran posao, bezbednost porodice, zdravlje. Tu nas već drže na klackalici. Ako taj nivo ispunimo, težićemo ka samopoštovanju, uspehu, priznavanju našeg uspeha, a dalje bi nas težnje odvele do potrebe za samoostvarenjem. Nije komplikovano utvrditi čemu teži neobrazovan čovek, koji provodi dane radeći za druge, sa minimalno vremena ostavljenog za neke druge sadržaje, u stalnom strahu zbog radnog mesta i kakvog-takvog blagostanja i sigurnosti koje može da obezbedi svojoj porodici. Nije teško zaključiti ni da takav radnik ne postavlja pitanja, nema ni vremena ni hrabrosti da se bavi borbom za svoja prava, sada već možda i ljudska, a ne samo radnička. Takav radnik je vojnik sistema koji je stvorio neoliberalni kapitalizam. Sluša naređenja, ne postavlja pitanja – ni kada se radi, ni kada se deli dobit. Za više oblike potreba ne zna. Nema naviku da čita knjige, radije gleda televiziju, a tu stvari preuzima u svoje ruke industrija zabave, kroz marketing udružena sa velikim kompanijama. Diktiraju potrebe, a neretko ih i veštački stvaraju. Očas posla čovek sa dva zdrava oka postaje slepac.

Čovek postaje nezainteresovan za sve, osim za bazične potrebe. Letargija vlada čitavim društvima, prisutan je osećaj nemoći da se bilo šta promeni i večita uteha potlačenih – može i gore! Danas u Srbiji radnik koji prima minimalac radi puno radno vreme, punu radnu nedelju, na kraju meseca bira da li će platiti račune ili kupiti deci hranu, pošto za oba ne može da zaradi. Minimalac je određen tako da pošten čovek i pošten radnik ne može da se izdržava od svoga rada. Ipak, on ćuti i ne buni se.

Da li bi nastavnik koji bi tog radnika, dok je bio đak, terao na razmišljanje, koji bi kod njega probudio samopoštovanje, koji bi mu govorio o Islandu i njegovim hrabrim odlukama da u “spasiteljima” prepozna generatore krize i protera ih iz zemlje, koji bi govorio o renesansnom čoveku i njegovim širokim interesovanjima, o pogubnosti reklama, tumačio da po Ustavu možemo da se lečimo gde god hoćemo i da niko ne može da nam uskrati to pravo rešenjima raznih komisija, predložio da izračunaju koliko za radnog veka radnik izdvoji za penziono osiguranje, a kolika mu je penzija – da li bi taj nastavnik u njega usadio svest o tome da se nije rodio da bude moderan rob i da je ogromna nepravda da mu život prolazi u stalnom strahu i borbi za puku egzistenciju?
Možda i bi.
Da li imamo takvog nastavnika?
Sistem se iz sve snage trudi da ga nemamo.
I za sada mu dobro ide.

U tekstu su korišćeni podaci preuzeti iz magazina Forbs i sa sajta Svetske banke.
Za čitanje preporučujem ovaj tekst o neoliberalizmu.

23 Responses so far.

  1. Interesantan tekst ako polaziš od činjenice da je obrazovanje neophodno samo po sebi. Mi nastavnici često ne možemo da vidimo širu sliku i da se zapitamo zašto su nastavle javne škole pre 150 godina. Upravo zbog industrije, privrede i kapitalizma. U istoriji čovečanstva ovakav sistem koji imamo danas je veoma kratko na scenu i pokazao se kao veoma loš. Škole u ovakvom današnjem obliku svuda u svetu ne rade kako treba i ne obrazuju ljude. Mi imamo veoma loš učinak i samim tim postajemo nepotrebni. Nije to zbog neke teorije zavere ili zato što nekima tako odgovara … već jednostavno nemamo proizvod koji je nekom potreban. Mi ne školujemo kvalitetan kadar. Nema tog poslodavca na svetu koji je zaposlio učenika i ovaj je odmah bio produktivan, već je morao da ulaže u njegovo dalje obrazovanje (OK u Srbiji je to retko, ali je tako). Prema tome, učenici u ovakvim školama nemaju budućnost, osim veoma malog broja najkvalitetnijih koji bi iste te ciljeve ostvarili i van redovnog školovanja.
    Ovaj tekst je odličan da se zapitamo u kom pravcu moramo da promenimo našu nastavnički paradigmu rada i razmišljanja a ne da li trebe da je promenimo. Ovde nije pitanje šta je starije kokoška ili jaje … ovde je jasno. Ne sme obrazovanje da bude samo po sebi scrha. Mora da ima razlog da postoji.

  2. Чини ми се да сам мање-више то и написала. Просвета је у служби тржишта, тржиште обликује клика најбогатијих (по својим, а не нашим реалним потребама), која при том има само један циљ – увећавање личног капитала. Ја ту не видим никакву теорију завере, већ све саме постулате неолибералног капитализма.
    И наравно да полазим од чињенице да је образовање само по себи неопходно. "У се, на се и пода се" је понижавајуће и поражавајуће низак мотив за живот.

  3. Ne mislim da si ti napisala da je terorija zavere, loše sam prokomentarisao, ali puno je tekstova slične sadržine koji se oslanjaju na takav stav. Tvoj tekst je malo dublji, ali je dosta iz ugla nastavnika (što je normalno 🙂 ). Ako je prosveta u službi tržišta a tržište oblikuju oni najuspešniji, onda tu ne može da bude "naša realna potreba". Čim naša potreba nije na tržištu znači da nije potreba. Ti najbogatiji ili najmoćniji normalno da vuku za sebe, ali baš ovi koje si nabrojala imaju svest da ulažu u uobrazovanje i u iskorenjivanje bolesti (http://www.gatesfoundation.org) Ako se pogledaju brojke Bil Gejts je učinio mnogo više nego bilo koji obrazovni sistem. Malo je takvih plemenitih i onih koji imaju svest da ulažu u uopšte dobro, ali to je jedini put. Oni su kapitalisti ali imaju svest da ulažu u uobrazovanje. Ne mora da idemo toliko daleko u Srbiji kompanija ComTrade je kapitalizam i radi da bi se vlasnik i direktori bogatili, ali sa druge strane su otvorili i savremena škole. Jeste da u tim školama uče učenike za njihove ptorebe, ali im obezbeđuju sve što treba pa i posao. I ne sputavaju ih da nastave dalje … ali to je pimer kapitala koji je spojio dobro svih. A logično je da onaj ko to pokreće bude najmotivisaniji (čitaj najplaćeniji).

  4. Ја проблем и видим у томе што је образовање зависно од тржишта. Сматрам да је образовање људска потреба и људско право, али не декларативно, већ суштински. Јесте да личи на робовласничко друштво, али овај модерни корпоративни капитализам би могао да буде мало хуманији. То што Бил Гејтс са женом има фондацију, или што Јевросимовић опрема школе оним чиме тргује, су и даље изузеци. Говорим о глобалној политици према образовању. Образовање није занат.
    И право да ти кажем, мени није нормално да ти најбогатији и даље вуку за себе, јер мој мозак не може да схвати потребу да се имају милијарде. Шта се ради са толиким новцем? Чему толики новац у рукама појединаца?
    Плашим се да ће се овако нехуман и ненормалан систем завршити на нимало леп начин.
    Нема оправдања да мешетар у данашњем систему вреди више од учитеља. Једноставно нема.

  5. Стварно мислим да није нормално да у очима капиталисте просветни радник вреди само ако му спреми реш печеног роба.

  6. Nije nešto kvalitetna analiza, ali jeste prepoznat jedan od glavnih instrumenata kontrole stanovništva (obrazovni sistem), i to je nešto.

  7. Sve je kako je opisano, ali je sve to postavljeno nekako bezizlazno i kao da niko nista tu ne moze!Sistem, savremena zapadna civilizacija i šačica neolibelarnih kapitalista , pa ni naše školstvo, ne može napraviti roba, ni žrtvu od nekoga ko je svestan sebe, svojih vrednosti, svojih mogućnosti, svojih odgovornosti i svojih obaveza prema samima sebi i svojoj deci i porodici.Ali upravo tu Srbija gubi bitku. Zato što dogle god doseže pogled u savremenu istoriju( izmanipulisanu, ali od koga i ko je to dozvolio, ako ne opet naše gore list, za neke sitne pare) Srbija se predstavlje kao "mala", "slaba" "nedovoljna" i to naša deca uče. Da živimo u državi koja defakto to nije, ako ne nadje neke velike sile da je štite.A koliko je velika Kneževina Monako ili Švajcarska? Ali njihovu decu niko ne uči da su "na izvolte".Rekla bih da je 98% naših profesora istorije operisano od mozga, ne znam kako ih nije sramota da predaju po sadašnjim programima i knjigama.Isto tako ne znam kako je donet zakon o obaveznoj vakcinaciji. Odnosno znam.I zato tvrdim da nam niko niko ništa ne može uzeti, ako mi to sami ne damo, niti nam iko išta može nametnuti, ako mi to sami ne prihvatimo.Čega se ljudi više plaše , ne znam, ali znam da je budućnost novih generacija na našim prostorima neizvesna. Kritična. I da , uvek neka vlast u naše ime prodaje, cepka i urniše resurse i potencijale ,a tzv. ïnteligenciji"je ispod časti da se bavi politikom. I to je u redu. Ali hajde onda da niko ne izadje na izbore. Ili svi da izadjemo i da zahtevamo promenu sistema, na direkno upravljanje,glasanjem svih zaista važnih zakona.A sve druge iseckane zakončiće , koji služe porobljivanju i očuvanju strahovlada, da jednostavno ukinemo.U Srbiji ima pametnih ljudi, ali neće da prljaju ruke.I tako nam dolaze neke psihopate na vlast. O kakvom mi školstvu pričamo? Sve ide u propast:poljoprivreda, seljaci, srednja klasa, gradjani, omladina , a sada nam i decu cepe da nam se porazboljevaju. Niko nam drugi nije kriv, neko svako od nas, pojedinačno, sam za sebe, a zatim kolektivno , bez solidarnosti i bilo kakvih ujedinjujućih faktora , sem možda velikih katastrofa, a i tu je svega bilo.Kada bi svi prestali da rade ono što smatraju neispravnim, lošim, neodgovarajućim, kada bismo svi prestali da radimo protiv sebe i sopstvene budućnosti, kada bismo rekli dosta: STOP, DNO DNA, niže od ovoga ne idem, ili ovo neću da uradim jer nije istina, ili nije ispravno, ili moje srce ne da, ili mioja duša, ili moj RAZUM, tada bi se sve pokalako iznivelisalo, i došlo u red.Samo kada bi svako od nas čvrsto rešio da neprikosnoveno bude čovek, humano ljudsko biće,da čovek čoveku bude čovek i svako dete da nam je naše, i svako dobro da nam vredno, i svaka osoba da nam je važna, tada nema te "šačice neoliberalnih kapitalista " koji bi nam išta mogli, jer ne bismo više prosili milostinju i prodavali budućnost svoje dece za kikiriki-semenke.Ali je potrebno da očistimo žito od kukolja, i pesticide, pre nego što ih zabranimo, upotrebimo na onima koji su dozvolili njihovu upotrebu. Sveki zakon ima potpis, i taj posao je lak: smene i restitucija otete imovine, reforma školstva u smislu da uči decu kako da otkriju i razviju svoje jedinstvene talente,proučavanjem, gledanjem, ogledima, životom i naukom u najveličanstvenijem smislu da probudimo prirodnu radoznalost i želju za otkrivanjem i učenjem.Uvek smo imali i uvek ćemo imati mogućnost i moć izbora svog načina života i onoga što želimo da prenesemo svojoj deci.Ne dozvolimo da drugi upravljaju našom sudbinom, pod izgovorom Velikih sila ili sistema.To su samo izgovori da ne napravimo prave izbore sami za sebe i svoju decu i svoju državu. Pozdrav i srećno na tom putu povratka sebe sebi .

  8. Сања, када би степен свести који ви имате постојао код већине нашег станоништва, другачије би ствари изгледале.

  9. Važno je da se očuva da roditelji i vaspitači i učitelji, uče decu na ne treba i nije dobro raditi ništa što se protivi njihovoj savesti. Tu je bitan otvoreni odnos i razgovor, uvek. Nikada kazna.Na greškama se uči i one su normalne,a ne kažnjive 🙂

  10. Нажалост, неке грешке морају бити и кажњиве, бар на неки начин. Нарочито оне које се почине свесно, а угрожавају друге особе.

  11. Наравно да не значи. Није једина алтернатива овакво накарадном капитализму комунизам.

Leave a Reply to klotfrket Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.