Takmičenje je mrtvo! Živelo takmičenje!

Takmičenje je mrtvo! Živelo takmičenje!

Kad se nešto loše desi, stara narodna kaže – ko zna zašto je to dobro! Kažu i da u svakoj nesreći ima neke sreće.

Bilo bi dobro da to bude epilog skandala oko organizovanja takmičenja iz biologije, u kome su glavni akteri oni koji su, o apsurda, na Biološkom fakultetu zaduženi za metodiku i didaktiku. Test je bio krajnje neprimeren uzrastu, deca i nastavnici su izmaltretirani, njihov rad je ponižen i pogažen.Da li smo nešto naučili iz ovog iskustva? Da li će se naći neko ko će ozbiljno razmotriti naš sistem takmičenja, njegovu svrhu, posledice – pozitivne i negativne? Da li će makar doći do predloga da se nešto promeni i da takmičenja budu suštinski drugačija iz većine predmeta?Ja spadam u protivnike takmičenja, ali to je zaista moj lični stav, istina potkrepljen stručnom literaturom, ali postoji i literatura koja je na strani takmičenja. Međutim, da li je na strani takmičenja koja se organizuju na ovaj naš način? Teško.Od kolega često čujem da deca mnogo, ali baš mnogo vole da se takmiče, dok od đaka čujem da ih mnogo nervira kad ih nastavnici odrede za takmičenja, a da ih nisu ni pitali. Ima čak i onih kod kojih nema petice bez učešća na makar školskom takmičenju. Istina je verovatno negde na sredini. Verujem da nisu svi đaci koji se takmiče srećni zbog toga, a verujem i da ima kolega kojima je motiv postizanje ličnog uspeha. Ne sporim da je taj uspeh veliki i da dolazi kao posledica ogromnog truda, ali mislim da postoje i drugi načini da se odskoči i istakne, kada su nastavnici u pitanju.Imala sam često uvid u testove na takmičenjima iz raznih predmeta, što preko kolega, što preko učenika, ili dece mojih prijatelja. Imala sam prilike i da od dece čujem šta se proverava na takmičenjima iz pojedinih predmeta, i ostala sam u čudu. Ispostavilo se da su najuspešniji učenici često oni koji su u stanju da zapamte najveći broj pojedinačnih podataka ili informacija. Ne da ih povežu, analiziraju, primene, već zapamte.

Znači, za takmičenja iz mnogih predmeta đaci se spremaju dobrim starim bubanjem.

Da li je to onda takmičenje iz nastavnog predmeta, ili se takmiče u bubanju? Da li je sposobnost bubanja (namerno ponavljam reč koja bi trebalo da nas sve nervira) zaista merilo po kome proglašavamo i nagrađujemo najbolje đake? Zašto se onda ne takmiče u brzini učenja telefonskog imenika napamet? Trebalo bi da svi dobro znamo koji je kvalitet znanja kod nabubanih podataka (naziva, datuma, klasifikacija, rogobatnih definicija i sl), koliko dugo u pamćenju ti podaci ostaju, a trebalo bi i da se zapitamo čemu to tačno služi. Istina, trebalo bi da se zapitamo i čemu služe osvojena mesta, ako nisu prva tri sa najvišeg ranga takmičenja, a mogli bismo i da se zapitamo čemu služi davno devalvirana Vukova diploma.
Ima kolega koji kažu da su pripreme za takmičenje divne i da je njima to najvažnije, jer tako deca bivaju sklonjena s ulice, bave se nečim smislenim i lepim, produbljuju znanja iz oblasti koje ih interesuju, imaju prilike da odlaze u druge gradove, upoznaju svoje vršnjake i druže se sa njima, vide druge škole… Ubih se razmišljajući za koji je od navedenih argumenata neophodno takmičenje. Šta se od navedenog ne može uraditi i bez takmičenja? Jedino što mi pada na pamet jeste motivacija. Moguće je da su deca motivisana jedino ako sav njihov trud vodi ka mogućnosti da budu prvi. Da li su onda zaista toliko zainteresovana za neku oblast, ili su zainteresovanija za prvo mesto? A šta ćemo tek sa decom koja su za oblast i te kako zainteresovana, ali ne žele da se takmiče, ne zato što ne veruju u sebe, već zato što ih takmičenje samo po sebi ne zanima? Da li imamo uopšte svest o tome koliko ima takvih učenika? I još važnije – da li su prosvetni radnici svesni toga da je takmičenje u bilo čemu motiv samo dotle dok svi imaju podjednake šanse da pobede, ali da nakon prvog neuspeha sledeće takmičenje je više mučenje, nego motiv?
Postoji još nešto što improvizujemo, ako uopšte i improvizujemo.Koliko ozbiljno tretiramo suočavanje deteta sa neuspehom? Da li neko, i ko, vrši ozbiljne pripreme na tu temu sa potencijalnim takmičarima? Kolege se uredno pohvale osvojenim mestima i čestitam im na uspehu, ali skoro nikada ne govore o uplakanoj deci, o razočaranoj deci, o deci koja su se nepripremljena susrela sa neuspehom, kojima je podgrevano mišljenje da su najbolji, a na sledećem takmičenju su bili poslednji (mislim, mora neko i poslednji da bude). Ne pričaju ni o tome da su im roditelji pred polazak na put u veliki grad rekli da je dete povraćalo, imalo proliv, bilo nervozno, slabo jelo, loše spavalo. Još gore je ako im roditelji to uopšte nisu ni rekli jer je prošli put neki nastavnik uz smeh rekao detetu “Ma, ajde, šta ti je, šta ima da povraćaš? Nema treme! Super znaš, idemo da pobedimo!”, misleći da nešto dobro čini detetu.Šta je sa osećanjima dece koja ne brinu zbog neuspeha na takmičenju, već zbog toga što će razočarati nastavnike ili roditelje? Da li baš svi radimo na tome da se dete ne oseća tako i da li uopšte znamo kako se to radi? Ili ćemo samo odgovoriti da deca mnogo, ali baš mnogo vole da se takmiče, a onda ćemo kukati što ne uče za znanje, nego za ocenu?
Sledeća veoma sporna stvar jeste opterećenost takmičara. Često se pripremaju u školi vikendom, ili ostaju po dva-tri sata u školi nakon završetka nastave, a pri tom obično imaju i zadato gradivo za rad kod kuće. Ako se dete takmiči iz samo dva predmeta, mesec dana pred takmičenje ima radno vreme duže od radnog vremena odraslog čoveka. Aman, čemu sve to? Zar zaista vredi ikome osim onome ko osvoji prvo mesto?
I na kraju, čitala sam ovih dana o takmičenjima u drugim zemljama.Začudili biste se brojem zemalja u kojima se deca takmiče projektima, a ne nabubanim podacima. Projektima, u čijoj se osnovi nalazi i veliko poznavanje teorije, ali za koje je neophodno istraživati, povezivati, analizirati, primenjivati znanje. Možda bi vas čudilo i to što u mnogim zemljama umesto takmičenja postoje revije, smotre, izložbe istraživačkih i umetničkih radova. To su pravi mali praznici za decu, rasterećenu pritiska zbog osvajanja mesta, praznici za ponosne roditelje i nastavnike, mesta saradnje, a ne borbe.
Dok Vukove diplome ne postanu zaista vredne, dok se ne vrate kriterijumi po kojima ne može da bude više od dva-tri vukovca u prosečnoj školi, i dok se takmičenjima ne pristupi na makar humaniji način, u skladu sa našim pretpostavljenim poznavanjem dečje psihologije i pedagogije, glasam da se ovakva kakva su danas takmičenja ukinu!Naročito takmičenja u bubanju!

P.S. Javno pohvaljujem nastavnike biologije zato što su imali dovoljno profesionalnog i ličnog inegriteta da ustanu protiv besmisla. Ovo nije ni prvo ni jedino takmičenje koje je imalo nebulozne testove ili propozicije, ali su oni prvi i jedini složno ustali protiv toga. Svaka čast, kolege!

6 Responses so far.

  1. Dobar tekst … i kao što kažeš "Istina je verovatno negde na sredini" Za organizaciju takmičenja projektnog tipa … potrebno je da postoje jake organizacije, na žalost mi ih u Srbiji nemamo ili su retke. Ovo sa biologijom je bilo skandalozno … ali postoje još takvih primera samo ne izlaze na videlo. Bravo za tekst.

  2. Можда ће они повући ногу да се не гунђа себи у браду него да се јасно каже кад год се преживи неко лудило од такмичења. Прошле године су, ако се добро сећам, наставници енглеског дигли глас, али не овако успешно.

  3. Svaka Vam čast na tekstu! Ja ovim Vašim rečima, na isti način vapim od tog 6. marta i duboko žalim što mi dete nastavnici 'angažuju'. Mislim da vrlo promašujemo poentu, a da naše školstvo koristi sva sredstva da 'razoruža' i porazi najbolje. Nešto duboko i temeljno treba da se menja i sva sreća što su nastavnici digli glas. Još jednom, sve pohvale!

  4. Драго ми је да и родитељи препознају проблем. Идеално би било када би родитељи и наставници заједно кренули с иницијативом да се нешто озбиљно мења у просвети. Не можемо ни ми без ваше подршке, а ни ви без наше.

  5. Interesantna tema… Bilo je takmičenja i kada sam ja išla u školu ali nije bila opšta pomama u školama oko toga. Da bih se takmičio morao si da budeš posebno edukovan iz tog predmeta, da gradivo spoznaješ unaped, da mnogo prednjačiš u odnosu na druge.I naravno plasmani, tri prva mesta na bilo kom rangu takmičenja osvojilo bi troje dece, ne stotroje. Nije bilo broja bodova za mesto već, kao u sportu, tri prvoplasirana. Sve ovo znam jer, neke davne godine, iako sam bila treća na međuopštinskom iz hemije, nisam otišla na republičko jer je dvoje bilo drugo sa istim brojem bodova, a samo troje je išlo dalje, tako da sam ispala. Bila sam sedmi razred, a tada sam znala i gradivo osmog, toliko je bilo potrebno da bi se obreo, uopšte, tamo. I bila je velika Jugoslavija.Tada želja za takmičenjem, nikako, nije bila masovna pojava, volela sam hemiju jer su mi svi u kući te struke, a sada i ja.Jedino sam se ja u školi takmičila iz hemije, moj drug iz matematike i jedna devojčica je recitovala. To je bilo sve u našoj generaciji, a kasnije je više od 80 % generacije završilo fakultete Univerziteta u Beogradu, naravno!
    Ono što sam htela da kažem, ustvari je da,kao roditelji, bi trebalo da učimo decu da postanu ljudi, da pomažu drugovima. Ako znaju neki predmet bolje od svojih drugova da uče sa drugom da popravi ocenu, to je mnogo veći uspeh od osvojenog mesta na takmičenju koje samo deci stvara privid o lažnoj vrednosti.A svako posebno znanje se uvek primeti. Vi, Ljubinka ste duboko u pravu za sve što ste rekli. Sve to je veliki marketing i deca se nepotrebno iscrpljuju.To je sve i zbog Vukovih diploma, jer da takmičenja i osvojena mesta nisu uslov, mislim da bi mnogo manje dece se trudilo oko toga.
    I da ne dužim više, osnovno je da svoju decu naučimo da budu ljudi, ličnosti sa svojim mišljenjem i stavom, a ne klimoglavci i poslušnici. To je osnovna karakteristika intelektualca, kritičko mišljenje i razmišljanje, zar ne?!

  6. Баш тако – сарадња, а не такмичарски дух.
    Још само да наставници нађу неки други начин за самопромоцију и не уцењују децу (нарочито у основној школи) да неће имати петицу ако не иду на такмичење. То је јавна тајна, а сви се правимо блесави. Верујем да има неколико часних изузетака, као и нешто мало деце опчињене такмичењима. Верујем и да су на нивоу статистичке грешке.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.