Ko pre prvačiću, njemu prvačić

Ko pre prvačiću, njemu prvačić



Ovaj tekst pišem u znak podrške svim divnim učiteljicama i učiteljima koji svoj posao rade predano, uz mnogo ljubavi, često daleko iznad granica na koje ih profesija obavezuje. Pišem ga i u znak osude onih koji svoj nerad kamufliraju šlihtanjem direktorima, dok svoje mesto ne čuvaju dobrim rezultatima rada, već podmetanjem noge onima koji rade bolje od njih. I kao apel roditeljima budućih prvaka da, ako već biraju kod koga će im deca ići, pokušaju da dobiju informacije od roditelja sadašnjih đaka i ni od koga drugog.

I na kraju, pišem  ga i kao opomenu direktorima koji muljaju, ponašaju se kao da su gazde Jure, a ne direktori škola, koji se ne bave svojim poslom, ali su uspešni u bavljenju najnižim, i po prosvetu ponižavajućim i sumnjivim radnjama. Bolje bi im bilo da vode računa o kvalitetu nastave i da im jedino to bude sveto.

Prvo želim da kažem da duboko verujem u to da su učitelji najvažniji deo prosvete. Važniji su od predmetnih nastavnika u osnovnoj i srednjoj školi. Učitelj je taj koji formira učenika. On od deteta pravi đaka. Ne samo da ga opismenjava, već radi sa njim na stvaranju radnih navika, razvijanju odnosa prema učenju, radoznalosti, znanju. Uči ga da postavlja pitanja, da razmišlja. Vaspitava ga mnogo više od svih nas ostalih u obrazovnom procesu. Zato mislim da je njihov posao najodgovorniji i najteži. Ne bih imala ništa protiv da im i plata bude veća od naše.

S obzirom na odgovornost koju ovaj poziv nosi, u idealnom svetu bi učiteljske fakultete upisivali najbolji đaci i najbolji ljudi. To nije poziv za koji je dovoljan fakultet. To je poziv za koji treba da budeš čovek dostojan toga da deci budeš uzor, a bićeš im, kakav god da si učitelj, jer dete obično ne upozna druge učitelje. Poznaje samo svog.

Pad nataliteta i ekonomska migracija doveli su do toga da se u mnogim školama kako znaju i umeju dovijaju da imaju dovoljno prvaka za formiranje odeljenja. Nekada sam mislila da se to dovijanje sastoji u dobrom marketingu, koji predvode direktor škole, stručna služba i učitelji koji se spremaju da od septembra dobiju novu generaciju. Mislila sam da se dovijanje sastoji iz odlazaka u vrtiće, sastanaka sa roditeljima predškolaca, dana otvorenih vrata kada predškolci mogu da se upoznaju sa budućom školom. Mislila sam da učitelji divno sarađuju na tom poslu, dok se podrška rukovodstva škole podrazumeva.

Klasična idealizovana slika škole.
Naivna, priznajem.

U međuvremenu sam saznala da postoje fiktivni učenici, koji se upisuju u prvi razred bez kompletne dokumentacije, koji nikada ne postanu stvarni učenici tih škola. Saznala sam i da se sa isturenim odeljenjima manipuliše na sve raspoložive načine. Đaci tih odeljenja se upisuju i u matične škole, fingira se broj upisanih da bi se zadržao broj odeljenja i sačuvala radna mesta.

Saznala sam, međutim, da ima i škola u kojima je ratno stanje, a u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, beše? Tu se borba odvija između samih učitelja, a naročito se zahuhtala ovih dana, jer je nedavno počeo upis prvaka u škole. Koliko god da razumem strah od gubitka odeljenja, što kod učitelja znači gubitak cele norme, ne mogu da razumem i prihvatim da su učitelji, oni koji bi trebalo da su najbolji među svim prosvetnim radnicima, stigli do nivoa aktivnosti koje se ne sreću ni u borbi oko tezge na vašaru. Ima ih koji ni od čega ne prezaju.

Saznala sam i da su u proces namicanja broja prvaka ponegde uključene vaspitačice. Tačno se zna koja za koju osnovnu školu “radi”. Industrijska špijunaža, maltene! Regrutovani saradnici! Da li je u redu, da li je kolegijalno, da li je etički – zar je bitno? Razvio se čitav biznis. “Dogovoriš” se sa vaspitačicom da agituje kod roditelja baš za tebe, a roditelji veruju vaspitačicama. Šta sve taj “dogovor” uključuje, sramota me je i da napišem.

U celoj priči najviše stradaju oni koji su mirni, koji ni sanjali nisu da im osim posvećenog i kvalitetnog rada može trebati i čitava ratna strategija da bi dobili odeljenje. Oni se ne snalaze u toj sprezi direktora, stručne službe, regrutovanih vaspitačica. Oni i dalje misle da je najvažnije da budu sjajni učitelji. I baš takvi ovih dana prolaze kroz pakao. Pod najnenormalnijim izgovorima im se nagoveštava prelazak u produženi boravak, oduzimanje odeljenja. Nebitni su svi njihovi uspesi i uspesi njihovih sadašnjih i bivših đaka, sve aktivnosti koje im nisu bile deo rešenja o četrdesetočasovnoj radnoj nedelji – priredbe, radionice, takmičenja, ukrašavanje čitave škole, školskog dvorišta, promocija škole u medijima – sve je nebitno. Nisu se snašli. Nisu znali kome da se dodvore, gde da agituju. Mislili su da njihov rad govori dovoljno rečito i glasno. Nisu računali sa svim podlostima sa kojima se ovih dana susreću.

Volela bih da imam neku ideju o tome kako se ovoj pojavi može stati na put. Nemam je.
Znam samo da će za prosvetu biti ogromna šteta ako se sjajni učitelji povuku i u svom nesnalaženju izvuku deblji kraj.

Ovo je doba koje ne ide na ruku najboljima.
Ovo je doba kada nekvalitet pobeđuje svuda.
Najmanje je važno kako radiš.
I ono malo mehanizama za utvrđivanje kvaliteta rada tumači se na volju direktora.
Posvećeni direktor od svoje škole pravi divno mesto za rad i učenje.
Direktor koji je izgubio kompas i ne shvata da će vremenom izgubiti sve đake.

Čemu li se nadamo, pitam se po ko zna koji put.

5 Responses so far.

  1. Mogla bih roman da napišem na ovu temu kao svedok i kao neko ko je dobro sve iskusio na sopstvenoj koži. Mislila sam da ima kraja ali nisam bila u pravu. Jedino što sigurno znam da ćemo svi po nečemu biti upamćeni i da je vredelo biti učitelj. Kada bih ponovo mogla da biram, izabrala bi isti put.

  2. Мене је, искрено, било срамота да напишем све што знам.
    Срамота у име неких учитељица и директора.
    Страшно је шта себи допуштају!

  3. Sjajan tekst! Da, učitelji oblikuju dete, ali nadam se da ste saglasni sa mnom da sada učiteljske fakultete upisuju i završavaju najgori đaci, oni koji nisu mogli drugo upisati. Žalosno je i to pored svega pomenutog.

  4. "С обзиром на одговорност коју овај позив носи, у идеалном свету би учитељске факултете уписивали најбољи ђаци и најбољи људи."

  5. Radim u školi popriličan broj godina i mogu da kažem da uspeh u srednjoj školi i na fakultetu nije znak da će neko biti dobar nastavnik. Sticajem okolnosti, dugogodišnjim radom u Komisiji za prijem radnika (samo tada vidite celokupnu dokumentaciju), susretala sam se raznim nastavnicima. Bilo je nastavnika sa odličnim prosekom na fakultetu ali se nikada nisu snašli u razredu i onih drugih sa skormnijim prosekom koji savršeno rade. A opet ima nastavnika sa završenim fakultetom koji su potpuno promašili profesiju, i onih drugih sa završenom Pedagoškom akademijom, koji odlično rade, prihvataju novine, eksperimentišu, itd. a manje su plaćeni zbog stručne spreme. Dakle, profili su razni. 🙂 Nastavnik, bilo razredne, bilo predmetne nastave, mora da se rodi sa tom žicom. Naravno, posle treba da se obrazuje i stručno usavršava do penzije.
    Nisam znala da postoji sprega između vaspitačica i nastavnika, pogotovo što se ne zna uvek koji će nastavnici primiti prvi razred.
    Poznato mi je da loši nastavnici do kraja radnog veka ne ukapiraju da ne rade dobro bez obzira što nemaju dobre rezultate rada, bez obzira što nikad nisu pripremili nijednu priredbu, što nijedan pano nisu uredili, što ništa novo nisu pokrenuli, što su napravili hiljadu propusta… Njima je uvek neko drugi kriv, njima neko nešto podmeće, njima ''rade'' o glavi i nije im jasno zašto ih direktor raspoređuje na rad u produženom boravku, pogotovo sad kad za nekoliko godina (čitavih 10, što nije malo) odlaze u penziju, pa će im penzija biti manja, i bla, bla…

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.