O, kakva su ova današnja deca!

O, kakva su ova današnja deca!

Ovo je rečenica koja se često čuje u zbornici, a i van nje. Nismo matori (kao), nego dugo pamtimo, pa se sećamo kakvi smo mi bili kada smo bili u godinama naših đaka, ili kakvi su đaci bili kada smo počeli da radimo pre dvadesetak godina. Tako upoređujući, dolazimo do zaključka da su nam današnja deca nezainteresovana, bezobrazna, nevaspitana, drska, ništa ne uče, ne paze na času, ometaju one koji bi pazili, ne donose udžbenike, ne rade domaće zadatke…


O, kakva su ova današnja deca!


Kakva su to? Nisu ista kao ona od pre deset, petnaest godina?
A mi smo kao isti? Ne znam za vas, ali ja nisam onakva kakva sam bila 1994, kada sam počela da radim u školi. Mnogo sam se promenila. Ono što tada nisam mogla da podnesem, sada mogu da razumem i prihvatim. Ne mogu uvek da opravdam, ali mogu da tolerišem. Ono što tada nisam znala, sada znam. Danas pravim drugačije greške od onih koje sam pravila na početku. 


Nisam ni isti čovek. Mnogi stavovi su mi se korigovali, a neki iz korena promenili. I neke prijatelje sam zamenila novim. Živim u drugoj kući. Imam drugačije navike. Tada sam jedva umela da koristim računar, a danas na njemu radim skoro sve što mi padne na pamet. Tada se nisam družila s internetom, a danas umem da ga upotrebim za jako korisne stvari.


“Ma, pusti sad to, nego vidiš li ti kakva su ova današnja deca?”


Kakva su? Promenila su se?

A društvo u kome rastu je kao ostalo nepromenjeno?

U odnosu na đake od pre petnaest godina, ovi današnji žive u drugoj državi. Žive u drugačijem društvu. Rastu uz drugačije pesme, filmove i serije. Ja sam rasla uz EKV, a oni uz Stoju. Ja sam gledala školski program, Belamija, čekala do duboko u noć da na hrvatskoj televiziji u noćnom programu vidim spot. Spot, života mi! To je bila velika novina. Ovi novi đaci sami prave video klipove i postavljaju ih na Jutjub. Ja sam nedeljom popodne čekala filmove Bet Dejvis, a ovi danas čekaju Leu Kiš.

Prašinarila sam po bibliotekama i držala knjigu na stolu za vreme porodičnog ručka. Ovi danas su vaspitaniji, pa za vreme ručka samo jedu.
Smejala sam se uz Monti Pajtonovce, a ovi danas uz Kursadžije.

Roditelji su mi rekli da učim školu da bih kad porastem živela ko čovek. 

A-ha! 

Šta ćemo sad? 

Hajde da današnjoj deci to kažemo, pa da se iskidaju od smeha.


“Ma, pusti, bre, to! Šta si zapela! Vidiš li ti uopšte kakva su ova današnja deca? Sramota!”


Jeste sramota, ali čija?


Naša, drage kolege. Naša! Tvoja i moja.


Mi smo dozvolili da oni rastu u ovakvom društvu. Nas treba da je sramota što smo dozvolili eroziju svih vrednosti, mešetarenje kao stil poslovanja, bahaćenje polupismenih kao stil života, Cecu i Kristijana kao idole. Birali smo loše, ili smo se gadili biranja. Ćutali smo, ili smo mrmljali sebi u bradu. Nismo se bunili kada je krenuo uvoz somova iz Argentine, kada su nam stigle Nesle čokolade od GMO sastojaka, plastične igračke iz Kine kojima se raduju i Gajger i Miler. Nismo se bunili dok je Željko Mitrović uvodio i na kraju nametnuo “pink kulturu” (kakav oksimoron!). Nismo se bunili kada su nam smanjivali prava i tovarili besmislene obaveze. Ćutali smo kada su uvodili politički iznuđene predmete. Ćutali smo kada su se iz godine u godinu povećavala učenička prava, iako smo znali da su mnoga od njih na štetu vaspitanja, ili bar vaspitne uloge škole.

Da li je jedna jedina škola u Srbiji zamandalila vrata i oštro protestovala kada je školska uprava vratila u školu đaka koga je nastavničko veće pre toga isključilo, jer je mrtav pijan u jutarnjoj smeni psovao profesoru majku? Pa, naravno da nije.

 

Podvijali smo repove i poslušno trpeli SVE i UVEK, uz svetle primere drugačijih među nama, koji su toliko retki da su na nivou statističke greške.

A sad bismo malo da kukamo na to kakva su ova današnja deca.

Deca, pa i mladi ljudi pred kraj srednje škole, nemaju dovoljno godina da bi potpuno sama snosila odgovornost za to kakva su. Odgovornost je mnogo više na njihovim porodicama, ambijentu koji im je društvo stvorilo za odrastanje, na sistemu obrazovanja koji nije u stanju da prepozna, prati i prihvati promene koje nam se odvijaju ispred nosa.

Da objasnim na primeru književnosti.

Kukamo što današnja deca ne vole da čitaju, pri čemu naročito ne čitaju lektiru, a ne razmišljamo o tome koliko tinejdžera zanima ljubavni trougao u Ani Karenjinoj; koliko ga zanima da čita Šekspira koji je pisao na arhaičnom engleskom jeziku, a preveden arhaičnim srpskim jezikom. Ne pada nam na pamet da shvatimo da decu ne možemo da nateramo da čitaju. Dovijaju se na sve moguće načine i uspevaju da nam doskoče: odgledaju ekranizaciju nekog klasičnog dela, pronađu književne analize na internetu, omiljena tetka im napiše sastav za pismeni zadatak. A mi i dalje kukamo. I spremni smo da kukamo narednih trideset godina, radije nego da vidimo kako se problem može rešiti. U međuvremenu ćemo izvesti trideset generacija nečitača, jer im je čitanje pod prinudom preselo.

I šta ćemo sad?

Da se žalimo na decu i peremo ruke od lične i kolektivne odgovornosti, na primer. Eto rešenja!

I stvarno, kakva su ova današnja deca, pa to je strašno! Ko li ih je napravio, vaspitavao, učio i svojim nečinjenjem uronio u društvo kič-politike, kič-medija, kič-biznisa i kič-vrednosti?

Stvarno, batalite više tu priču.
Jedino bi fer bilo da im se izvinimo što im nismo stvorili pravedniji i vredniji svet od ovoga u kome živimo – oni, a da to nisu zaslužili, i mi, a da smo za to potpuno odgovorni.

Pokazujmo primerima, a ne kuknjavom.
Pokažimo im da se mi borimo za bolje društvo, a ne da pristajemo na ovu kaljugu po kojoj se svi zajedno valjamo.
Pokažimo im, da bi sutra oni bar malo doveli u red ono što smo mi upropastili, a jesmo!


Rekla bih da bolju decu treba da zaslužimo, a ovoj na koju kukamo da otplatimo dug. Dugujemo im srećnije, smislenije i ispunjenije odrastanje.


6 Responses so far.

  1. Ne postoji opasnost od GMO namirnica i ne postoji GMO Nestle. Meni čitav blog nastavnika/profesora padne u očima kada se pojavi ovakva besmislica. Veoma mi se dopada način na koji pišete i to što govorite, ali vas molim da se obrazujete o genetskim modifikacijama iz relevantnih izvora, ili da jednostavno ne govorite o njima. Svaka čast u naporu da razumete i objasnite drugima nove generacije dece i promene koje su u društvu nastale.

  2. Марина, ако је водећа стручна јавност подељена око тога да ли је генетски модификована храна безопасна по здравље конзумената, моја је ствар да ли ћу веровати Монсанту и онима који раде за ту компанију или су на неки други начин на њеном платном списку, или универзитетским професорима који мисле другачије. Ти који мисле другачије тврде да Нестле чак и у храну за бебе ставља састојке који су генетски модификовани. Ја нисам за то стручна, али бирам да верујем онима који јесу.
    У сваком случају, хвала на сугестији и коментару, мада не знам ко сте, чиме се бавите и колико сте ви стручни за ову област.

  3. Марина, ако је водећа стручна јавност подељена око тога да ли је генетски модификована храна безопасна по здравље конзумената, моја је ствар да ли ћу веровати Монсанту и онима који раде за ту компанију или су на неки други начин на њеном платном списку, или универзитетским професорима који мисле другачије. Ти који мисле другачије тврде да Нестле чак и у храну за бебе ставља састојке који су генетски модификовани. Ја нисам за то стручна, али бирам да верујем онима који јесу.
    У сваком случају, хвала на сугестији и коментару, мада не знам ко сте, чиме се бавите и колико сте ви стручни за ову област.

  4. Nije problem da li GMO postoji u nekoj namirnici ili ne, problem je da je bezopasan za ljudsku i životinjsku upotrebu. Upravo zbog loše propagande izostaju korisni efekti koje bi GMO htana mogla da ima – slučaj zlatnog pirinča koji bi mogao da spase dece milione koja su umiru u aziji zbog nedostatka provitamina A je samo jedan primer. Skandal je što su se nekada relevantne organizacije kao Greenpeace posvetile borbi protiv GMO poljoprivrede, a bez pravih dokaza. Postoje problemi GMO biljaka – kao npr pitanje patenata i uvođenja novih biljaka u ekosistem, ali ničije zdravlje nije ugroženo. GMO biljke su čak mnogo više testirane nego one dobijene klasičnim ukrštanjem, a mogu se i preciznije ukloniti alregeni. Ukoliko želite, mogu vam poslati neke linkove, ili ih postaviti ovde.
    Za početak, evo linka o zlatnom pirinču: https://en.wikipedia.org/wiki/Golden_rice

    Što se pak tiče moje stručnosti – moje formalno obrazovanje je fakultetsko, ali nije vezano za biologiju. Jednostavno me je zanimala ova tema, pa sam se njome bavila, ali sam više pažnje posvetila relevantnim izvorima – stručnjacima koji autoriteti u oblastima genetike, istraživanjima koja su mogla biti ponovljena (ne poput čuvenog hranjenja miševima isključivo sirovim krompirom)i naučnim publikacijama. Uostalom, prošlo je više od 10 godina kako se životinjama daje genetski modifkovana soja i kukuruz, a nije se desio nikakav pomor niti oboljevanje – a to je definitivno najveći eksperiment 🙂

  5. Само једно питање имам: да ли сте релевантност извора бирали по тврдњи коју заступају, или међу релевантним изворима, стручним публикацијама, радовима еминентних универзитетских професора и сл. заиста нисте наишли ни на једног јединог противника ГМО хране?
    И мене је тема занимала откад сам имала рак, а професор сам енглеског тако да сам читала изворне текстове и наишла и на једне и на друге аргументе. Зато ме чуди да ви нисте.
    Слажем се да би повећана отпорност хране (не само биљне) могла да реши проблем глади у свету, али постоји и неупоредиво боље решење, без играња с природом – довољно би било да се појединци који имају лично богатство у висини годишњих прихода неколико неразвијених, па и средњеразвијених земаља, одрекну дела свог богатства, или да се утиче на смањење конзумеризма западног човека, који у себе трпа све и свашта. Друштвени је, а не природни проблем што је запад мастан и гојазан и умире од кардиоваскуларних болести, док у неким земљама буквално умиру од глади, и то углавном у оним у којима је западни човек у име демократије очерупао све природне ресурсе и произвео ситне локалне ратове. Друштвени је, а не природни проблем то што је направљен свет у коме појединац који обично ничим није задужио планету има милијарде долара.
    Зашто се онда не бавимо сређивањем друштва, него природе?
    Што се мене тиче, зато што то не одговара онима са милијардама, па им се више свиђа да финансирају преправљање природе.

Leave a Reply to profesor Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.