Da li nasilje u školama sme da bude samo nastavnička odgovornost?

Da li nasilje u školama sme da bude samo nastavnička odgovornost?

Otkad je čoveka, od tad je i nasilja, bar sporadičnog.Dete može da ima skoro sve osobine odraslog čoveka – ljubaznost, učtivost, pravdoljubivost, ali i agresivnost, zlonamernost, surovost. Čini se, ipak, da je dečje agresivnosti i surovosti bilo manje i to u ne tako davnoj prošlosti. Čak ne mislim da je bila manje vidljiva, nego da je zaista bila neuporedivo ređa pojava.Sada bismo mogli naširoko da raspredamo o razlozima koji su doveli do povećane agresivnosti, o ambijentu u društvu, ratovima u kojima nismo učestvovali ali roditelji neke od te dece jesu, o nemaštini i potrebi da roditelji rade od jutra do sutra da bi prehranili decu, o skaradnim televizijskim programima i pogrešnim idolima, o devalviranosti znanja i lepog ponašanja, o roditeljima koji decu vaspitavaju skupim poklonia, a ne razgovorom i postavljanjem granica. Računam da su to već dobro poznate stvari i da nema potrebe da ih dalje detaljno pretresamo.Međutim, u poslednje vreme mediji objavljuju stravične priče o stravičnom vršnjačkom nasilju koje se, po pravilu odvija u školi. Ne radi se tu o klasičnom dečjem koškanju, već o pravom iživljavanju, torturi, bolesnom ponašanju. Nikome ne ide u glavu kako dete od deset ili dvanaest godina može da tera školskog druga da pije urin, da ga svlači do gole kože, prebija mu prste, tuče ga svakodnevno. Dalji je scenario ili takav da žrtva obavesti roditelje, roditelji školu, a škola ne reaguje, ili da dete ne obavesti nikoga i da se za ceo problem sazna kada on dobrano uzme maha, a nekada i prekasno da bi se reagovalo.U prvom slučaju, odgovornost škole je neosporna. Nedopustivo je da prosvetnom radniku, odeljenjskom starešini, školskom pedagogu, psihologu, direktoru dođe roditelj i kaže da njegovo dete trpi nasilje, a da se taj slučaj ne ispita detaljno i da se shvati neozbiljno. Isti slučaj je i ukoliko se požali sam učenik. Nedopustivo je. U tom slučaju svi akteri koji su ignorisali problem treba da budu kažnjeni i to ozbiljno.U drugom slučaju, ne može biti kriv nastavnik, ako se ispostavi da dete nema poverenja ni u sopstvene roditelje i ne poveri im šta mu se događa. Kako onda očekivati da se poveri nastavniku? Tu je roditelj debelo zakazao jer je odgajio nepoverljivo dete, dete koje se iz nekog razloga boji ili stidi da iznese problem koji ima. Neko će reći da odgovornost nastavnika ipak postoji, jer nije primetio iživljavanje drugih đaka. Taj neko ne zna kako izgleda jedan dan u školi. Ne zna kako izgleda školska zgrada i koliko ima mesta i u zgradi i u dvorištu na kojima se nasilje može neprimećeno sprovoditi. Nijedna škola ne može da obezbedi onoliko dežurnih nastavnika koliko ima učionica, toaleta, hodnika, spratova, delova dvorišta. Moglo bi jedino ako bi u svakom trenutku dežurali svi zaposleni, a to nije moguće. Mali odmor mi je dovoljan da ispratim đake iz učionice, zaključam kabinet, siđem sa trećeg sprata do zbornice, zamenim dnevnik i popnem se ponovo na treći sprat. I tako više puta dnevno, između časova na kojima treba u punoj koncentraciji da držim pažnju učenika 45 minuta i nečemu ih naučim.Da li su kamere rešenje? Jesu, ukoliko pokriju sve moguće i nemoguće ćoškove, uključujući i toalete, a sve to pod uslovom da postoji zaposleni koji bez sekunde odmora prati sve kamere u obe smene i međusmeni. Da li je to izvodljivo? Teško. Ne kažem da je nemoguće, ali je toliko teško izvodljivo da je skoro nemoguće.

*****

A sada o drugoj strani medalje.

Na primer, nastavnici su odreagovali pravovremeno i na protokolom predviđen način. Obavljeni su razgovori sa decom i roditeljima (pri čemu roditelji nasilnika po pravilu negiraju krivicu svog deteta), uključena je stručna služba, upoznat Centar za socijalni rad, nasilnici su kažnjeni. Kako su kažnjeni? U osnovnoj školi odgovarajućim ukorima i smanjenjem ocene iz vladanja. To je sve. Naterao je druga da pije iz flašice u koju je prethodno urinirao i dobio je smanjenje ocene iz vladanja. Teško da je dobio grižu savesti, ali je svakako dobio bes i pravi plan kako da se osveti. Dobio je i svest o tome kako je kazna slaba, naročito ako su roditelji na njegovoj strani i minimiziraju težinu njegovog ponašanja. Jednostavno, ohrabren je da čini šta mu je volja.

U srednjoj školi može biti i isključen iz nastave, ali će ga u 99,99% slučajeva neka viša instanca u odnosu na nastavničko veće vratiti u školu, na osnovu žalbice sročene u dva-tri reda.

Da li ova neozbiljna država ima svest o tome da je dete koje se iživljava nad vršnjakom, ili ubija komšijske mačke, potencijalni psihopata koji će sutra uraditi ko zna kakvo neljudsko delo? Kako ga prati? Na koji način mu pomaže da ozdravi i postane nerizičan član društva kada odraste?

Ko će biti kriv kada nasilnici nastave sa svojim nasilničkim radnjama?

Opet nastavnici?

E pa, ne može!

Nastavnicima su, kao što vidite, dalje vezane ruke. Mogu nasilniku dati i jedinicu iz vladanja, pa će ipak uspešno završiti razred, i tako iz razreda u razred. Mlađi maloletnik je u našem sistemu nedodirljiv, taman i da osakati nekoga, ubode ga nožem ili, daleko bilo, oduzme mu život. Nedodirljiv je jer je mali. Mali je za kaznu, a dovoljno veliki za nasilje i zločin. I da odmah pojasnim – dete od 12 godina nije samo takvo nastalo. Doprinela mu je pre svega porodica. Nastavnici sigurno nisu. U tom smislu, krivica nije samo njegova, i to je jasno. Ali, šta je rešenje? U praksi je to najčešće prebacivanje žrtve u drugu školu. Žrtva postaje krivac i snosi posledice, a nasilnik se provlači i nastavlja sa svojim problematičnim ponašanjem. Sistem ne nudi drugo rešenje. Ne nudi nikakvo rešenje. Sistem pospešuje razmaženo, bahato, a izgleda i nasilničko ponašanje, vezuje nam svima ruke, čini nas nemoćnim pred nasiljem, ali zato traži našu odgovornost.

 *****

 Hajdemo o trećem uglu gledanja – preventivi.

Sve je bolje sprečiti, nego lečiti.

Šta škola može uraditi na prevenciji nasilja?

Imamo u školama odgovarajuće timove. Forma je time zadovoljena.

Imamo Građansko vaspitanje i Versku nastavu, ali ne i smanjenje vršnjačkog nasilja.
Imamo časove odeljenjske zajednice i odeljenjskog starešine, kao i đačke parlamente. Tu bi se već nešto moglo uraditi. Umesto sumanutih seminara na kojima otkrivamo toplu vodu i rupu na saksiji, zašto nam Ministarstvo ne uvede obavezno besplatno usavršavanje u samim školama, specijalno za odeljenjske starešine? Zašto nas pedagozi za maloletničku delinkvenciju, psiholozi pa i psihijatri, socijalni radnici, pravnici i pripadnici MUP-a, kao tim ne nauče kako da prepoznamo žrtvu koja ne prijavljuje nasilje, kako da prepoznamo potencijalnog nasilnika koji je na času miran ko bubica, kako da prepoznamo dete koje trpi nasilje u porodici i na putu je da i samo postane nasilnik? Oni priručnici – kojima ne možemo da postavimo pitanje – su opet zadovoljenje forme. Eto, da se kaže da se nešto radi, ali to je nedovoljno ozbiljno. Ja sam na fakultetu imala i psihologiju i pedagogiju, ali ovakve probleme jedva da smo zagrebali, ako uopšte i jesmo. Šta očekujete? Da sama znam sve to? Pa ja sam studirala jezik i književnost! Nemam usko stručna znanja iz ove oblasti, a tražite moju odgovornost. Kao i kod inkluzije treba da se oslanjam na sopstveni osećaj? Mogu, ali to je neprofesionalno. Treba mi pomoć. Treba nam pomoć, pre nego što tražite našu odgovornost. A onda je potrebno mnogo stručno vođenih razgovora sa đacima, da pričamo dok nam se usta ne osuše, da stalno ponavljamo i s decom o tome diskutujemo.

 *****

 I na kraju, da ne zaboravimo na četvru stranu – roditelje. Kakvu odgovornost snosi roditelj čije dete svakodnevno maltretira i iživljava se nad nekim drugim detetom? Doći će u školu, možda će mu biti neprijatno, a možda će i sam biti neprijatan negirajući krivicu svog deteta, a neretko i preteći svima ostalima. Možda će se kod kuće izdrati na svoje dete, verovatno će ga istući jer je većina nasilnika nekada bila žrtva nasilja, uzeće mu mobilni telefon na dva dana. Ili možda neće prstom mrdnuti jer računa da je od trenutka kada pošalje dete u školu, ono briga nastavnika, a ne roditelja.

U najekstremnijim slučajevima, Centar za socijalni rad će oduzeti dete takvim roditeljima i smestiti ga u starateljsku porodicu. Mislim, čula sam da u praksi postoje takvi slučajevi, ali ne znam ni za jedan.

Gde je krivična odgovornost roditelja za zanemarivanje deteta u pogledu vaspitavanja?
Kako to da ja zbog propusta mogu ostati bez posla, a dete mu viđam sat i po nedeljno, a on ne trpi nikakve posledice iako mu je obaveza bila da od tog deteta napravi čoveka?
Da li posledice treba da snosi i roditelj koji nije razvio takav odnos sa svojim detetom da mu ono može slobodno reći kada ima neki problem? Ja mogu biti proglašena krivom jer nisam primetila nasilje, a on ne može što mu se rođeno dete nije poverilo?

Prosvetnom radniku je nametnuto da ispravi sve roditeljske propuste, a uskraćeni su mu svi mehanizmi kojima može vaspitno da deluje, jer je isteran sa pozicije nastavnika i postao je šegrt u obrazovno-vaspitnom procesu. Đak je majstor, roditelj kalfa, a nastavnik šegrt. Mali od palube.

 ZAKLjUČAK

Škole nemaju para za kamere, Ministarstvo nema para za plaćanje službenika koji bi po ceo dan buljio u ekran i gledao šta kamere prenose, roditelji nemaju para da iz svog džepa plaćaju profesionalno obezbeđenje škola, MUP nema para da nam obezbedi po školskog policajca u svakoj smeni, a samo prosvetni radnik treba da je kriv i odgovoran!

Izvinite, ali mi u takvim okolnostima krivicu treba da prihvatimo jedino ako smo o nasilju obavešteni, a nismo ništa preduzeli. Kada preduzmemo ono što je do nas, a nasilje se ponovi, neka krivicu snose donosioci zakona, školske uprave koje obaraju naše odluke, Centar za socijalni rad i roditelji.Moramo složno da odbijemo nametnutu obavezu amortizera svih teških posledica tranzicije. To što država ne zna šta će sa detetom koje završi na ulici, nije razlog da mi pristanemo da nam takvo dete po deseti put vraćaju u školu, ohrabreno da se još gore ponaša. Naše je da ih obrazujemo, a ako hoćete i da ih vaspitavamo obezbedite nam mehanizme, umesto što nas saplićete na svakom koraku.I na kraju, kolege, nikada ne ignorišite prijavljeni problem. Nikada! Upoznajte se sa Protokolom o nasilju u vašoj školi. Ispoštujte svaki detalj procedure. O svemu imajte pisanu belešku. Obavestite Centar za socijalni rad i MUP. Ne vodite sami bitke kojima niste dorasli i koje, na kraju, i nisu samo vaše bitke. U protivnom, ostajaćemo bez posla bez po muke, jer država čini sve da nas i samo nas proglasi odgovornim za sve.

Budimo pametniji od toga.Na prvom mestu zaštitimo svoje đake.

Ali moramo zaštiti i sebe, jer nas ne štiti niko!

21 Responses so far.

  1. I roditelje po dzepu, a nasilnici na drustveno – koristan rad. U cemu je problem da maloletni nasilnici ne mogu, npr. da ciste parkove, ulice, da odu i na njivu, pa da pocnu da cene hleb Koji jedu.

  2. Govorim i iz ugla učitelja i iz ugla roditelja. Naravno da ne trebaju nastavnici samo da snose odgovornost za nasilničko ponašanje učenika, ali ima i među nama još uvek onih koji smatraju da zataškavanjem mogu rešiti problem. Dok god mi budemo ćutali i dozvoljavali da nam se takva deca vraćaju u učionice,trpećemo i mi i ostala deca, koja su stvarno došla da nešto nauče. A državi je najlakše da okrivi nas. Jer,kako ministar reče, mi ionako nedovoljno radimo. Možda je to dodatni posao koji bi trebalo da radimo. Da izigravamo policajce,socijalne radnike, psihologe i psihijatre da bi tu decu izveli na pravi put."Ionako nas džabe plaćaju!!!"

  3. Problem je u tome što su nastavnicima oduzeti svi smisleni mehanizmi za vaspitno delovanje jer se valjda pošlo od pretpostavke da on može da ima loše namere (pretpostavimo da se zato opredelio za gorenavedeni poziv!?!). Toliko o poverenju u prosvetne radnike, njihovu kompetentnost, profesionalnost i dobronamernost.
    Istom logikom, prateći zakonsku regulativu kada je škola u pitanju, možemo doći do zaključka da roditelji uživaju bespogovorno poverenje, pretpostavlja se da su oni u svakom slučaju dobronamerni (što bi po prirodi stvari zaista trebalo da budu) i kompetentni. Ipak, bojim se da statistika porodičnog nasilja govori drugačije, tj. da je nasilja u porodici statistički gledano (ili kroz crne hronike) još uvek mnogo više nego nasilja u školama. Pored toga, iskustvo govori da roditelji veoma često iz dobre namere, ali zbog nedostatka kompetencija (govorimo o pedagogiji i psihologiji) i iskustva povlače pogrešne poteze prilikom vaspitnog delovanja na sopstvenu decu, čineći pri tome sami sebi medveđu uslugu.

  4. Нек чине себи какву год желе услугу. Проблем је што своју децу на тај начин онеспособљавају за живот. Дете се може гајити истовремено уз огромну љубав и веома јасна ограничења и правила.

  5. О, како сте у праву!
    Друштвено-користан рад док другари играју фудбал и иду на базен би и те како био делотворан.
    Само још да се законодавац досети.

  6. Problem je u zakonu.Ne znam zašto bi osnovna škola bila obavezna za svakog,odnosno i za one koji ne žele da idu u nju.Takva deca samo ometaju čas,dekoncentrišu druge đake,maltretiraju ih psihički i fizički,a neretko otimaju i novac od njih.Znaju da će dobiti ukor,koji u suštini ništa ne znači i zato nastave po starom.Završe školu i pojeo vuk magarca.A zlostavljanoj deci ostaju trajni ožiljci tokom čitavog života.Čemu to?

  7. Sa svim što ste napisali sam saglasna. I s komentarima. Ali, bih dodala još jednu dimenziju priči – medije ne interesuju pozitivne stvari koje se dešavaju u školi. Mnogo sjajnih vesti sam slala u medije, ali ako me neko "jači" nije pogurao nikad ništa o talentovanoj, pametnoj, vrednoj deci ne bi bilo objavljeno. Kada bi se malo više promovisale vrednosti (i ne mislim ovde samo na prva mesta na međunarodnim takmičenjima) i kada bismo na nastavničkim većima imali malo više vremena da pričamo kako da pomognemo dobroj deci bilo bi bolje ili bi deca znala da postoji i ta pozitivna strana priče. Kad smo se zapošljavali u prosveti nismo ni sanjali da ćemo biti PSP služba, da ćemo biti i policajci, i roditelji i Socijalna služba, ali i dežurni krivci. Da ćemo pisati dosijee, da ćemo se dopisivati sa roditeljima, da ćemo odgovarati svima… da će krivica uvek biti naša. U jednoj emisiji je neko iz školske uprave rekao da su roditelji ti koji imaju prava da utiču na rad škole. Ako imaju prava, moraju da imaju i obaveze. Roditelj koji negira da je njegovo dete išta uradilo ne shvata da će to dete jednog dana, kako tako, ali svakako prestati da bude naš, školski problem… a da će njihov biti zauvek…

  8. Члан сам тима против насиља, злостављања и занемаривања; координатор вршњачког тима школе без насиља, члан тима за кризне ситуације…број телефона ми виси на сваком видном месту у школи, са састанака скоро да не идем кући а од извештаја једва да стижем да спремим часове.Бар једном недељно имамо тим, а некад и КОНФЕРЕНЦИЈУ СЛУЧАЈА – то је кад дођу сви: ученик који трпи насиље, који врши насиље, родитељи и једних и других, педагог, психолог, разредни, секретар, директор, представници МУП-а и социјалне службе…и онда причамо, причамо, праве се записници, извештаји, планови заштите, прате се промене…ДОКЛЕ?! Ако родитељ кад изађе не схвати да је то био скуп добронамерних људи, све је узалуд. Жали боже изгубљеног времена свих тих људи. Моја идеја, када би ме ик питао, била би да изокренемо ствар! Да уместо да у зборници причамо о онима који ометају наставу почнем да причамо о онима који су написали најлепши састав тога дана, дали најобухватнији одговор из биологије, урадили тежак задатак из физике, колективно одиграли баскет…Када та деца поново буду имала нашу пажњу и када постану тема разговора у школи, можда ће и ови који тренутно имају проблема са понашањем схватити шта су прави узори! Да је лепо понашање вредно поштовања. Таква деца су у већини али се , на жалост, много више бавимо мањином! …Извините, морала сам…

  9. Мени се чини да је читав систем прилагођен западним нормативима којима се стварају дебили, затим промовишу дебили, да би на крају владали дебили. Значи читав систем вредности је изокренут, па се тако сви проблеми пребацују на учитеље, наставнике и професоре док држава за тако изокренут систем избегава одговорност. Родитељи су у свему томе погубљени од када им је новим законом забрањено било какво кажњавање детета.

  10. Slazem se sa svim sto ste svi ovde napisali, bila sam clan saveta roditelja, pa predsednik, pa clan skolskog odbora, clan komisije za borbu protiv nasilje i to cim je taj projekat startovao. Svi poblemi na koje smo nailazili su imali koren SAMO u porodici i to najcesce u porodici koja nije socijalno zapustena, naprotiv, cesce su to bile "harmonicne", dobrostojece porodice iz kojih su dolazila deca koja su radila sta im se prohte i to uz blagoslov roditelja, a na svaku molbu skole da povedu malo vise racuna o svom detetu, zalili su se ministarstvu koje bi onda slalo inspekciju u skolu, a problem je ostajao isti, da ne pricam o cuvenoj roditeljskoj recenici:"Moje dete to nikada ne bi uradilo, ovde se neko mome detetu sveti i namerno ga maltretira.", misleci naravno na nastavnike. Ja mislim da bi taj problem trebalo resavati tako sto bi suocavali roditelje oba deteta i to u prisustvu socijalnog radnika i policije, pa neka dgovaraju roditelji kad vec ne mogu deca.

  11. Ко те финансира, тај ти и одређује правила. Док наша Влада субвенционише стране инвеститоре да би овде отварали фабрике и давали минималац нашим радницима, стране владе нам финансирају образовање и кроје га у складу са својим, а не нашим интересима.

  12. Кривична одговорност родитеља за поступке малолетног детета је неопходна.

  13. Недавно сам била на едукацији, коју је одржала психолог, психотерапеут деце и младих, која има богато искуство у раду са децом која имају поремећаје понашања.

    Суштина је да код деце са ПП, једино има смисла породична терапија, значи целокупна породица да долази на терапију. То би био једно од системског решења, за које изгледа наши стручњаци нису чули. То састанчење по школама нема смисла, ако се не ради терапија породице.

    Посебан проблем представља агресија која није резултат беса, већ забаве, врло тешко је ту постићи промену понашања. Често су то дисфункционалне породице, што отежава ситуацију.
    Друго, деца са ПП, воле када се о њима говори, пише, дискутује, то доживљавају као својеврсно поткрепљење.

    Као педагог, врло мало сам едукована о проблемима понашања, самостално проналазим добре едукације и увиђам да је неопходно да се едукујем и за психотерапеута. Нажалост, едукација је скупа, у трајању од 4 године и врло мало колега то себи може приуштити.

    Држава мора да ангажује врсне стручњаке, људе из праксе, који би били укључени у процес психотерапије целе породице.

    Лично мислим да родитељи морају сносити санкције за такво понашање њихове деце. Но, често се дешава генерацијска трансмисија, у породици има још чланова који имају поремећаје понашања, односно поремећаје личности.

  14. Хвала вам на одличном и садржајном коментару.
    Чињеница је да у школи све више времена посвећујемо таквој деци за коју систем нема решење, а на уштрб остале деце са којом немамо када да се бавимо.

  15. Nisam prosvetni radnik, ali sam roditelj, a nekada sam bila i đak.Nisu krivi nastavnici, jer deca dolaze nevaspitana u škole, a nastavnicima je oduzeto pravo da kažnjavaju to ponašanje. U moje vreme ako remetiš čas ideš u ćošak, ako ne shvatiš svoju grešku i ponavljaš bezobrazluke ideš kod direktora, kazne te ukorom veća i isteraju iz škole. Tada si već proglašeni delikvent i svi te tako gledaju. Društvo se ne bavi tobom i to je to, ali ti i nije pružalo mogućnosti da ugrožavaš druge. Sada, ne samo da nastavnik ne sme da reaguje na bezobrazluk već ga i roditelji takvog deteta dodatno osuđuju. Da se ja pitam, primenila bi nekadašnji model, kakva dečija prava, mora da budeš pristojan ako hoćeš da ideš u školu i moraš da poštuješ pravila, šta je tu loše? A i malo bih se pozabavila roditeljima dece koja postaju delikventu, tu je uzrok problema, škola se samo bori sa posledicama.

  16. Hvala vam na podršci i razumevanju.
    I ja mislim da je odgovornost roditelja najveća, ali i zakonodavaca, medija, klime u društvu. Sve je naopako, a krivi su samo prosvetni radnici. Lakše je suspendovati nastavnika, nego kazniti Željka Mitrovića koji svojim programom deci poručuje da je baš dobro biti Kristijan Golubović.

  17. Hvala vam na podršci i razumevanju.
    I ja mislim da je odgovornost roditelja najveća, ali i zakonodavaca, medija, klime u društvu. Sve je naopako, a krivi su samo prosvetni radnici. Lakše je suspendovati nastavnika, nego kazniti Željka Mitrovića koji svojim programom deci poručuje da je baš dobro biti Kristijan Golubović.

  18. Otprilike 1% ljudi u opstoj populaciji cine psihopate. Oni koji nauce da se koliko-toliko kontrolisu cesto i dospiju do visokih pozicija u drustvu (npr. medju menadzerima je stopa psihopatije oko 4-5%). Oni koji ne nauce da se dobro kontrolisu, ili zavrse u zatvoru (vise od 25% zatvorenicke populacije su psihopate), ili zavrse na marginama zivota, npr. kao stereotipni manualni radnici alkoholicari koji zlostavljaju porodicu. Inace, lijek za psihopatiju ne postoji. Taj koji je npr. tjerao dugog ucenika da pije urin, je vrlo vjerovatno psihopata, i apsolutno nista se ne moze uciniti po tome pitanju. Psihopati naprosto imaju slabije razvijen frontalni korteks i slabije neuroveze izmedju frontalnog korteksa i limbickog sistema. Jednostavnije receno, problem je u hardveru, ne u softveru. Najvise sto drustvo moze da ucini jeste da manje opasnim psihopatama ponudi kombinaciju farmakoterapije (primarno usmjerene na povisenje aktivnosti frontalnog korteksa) i povecane kontrole ponasanja. Sto se tice izrazito agresivnih psihopata, nazalost, jedino rijesenje je da se oni negdje zakljucaju i da se baci kljuc (ako se vec ne zalazemo za smrtnu kaznu). Sve sto sam napisao je rezultat opseznog proucavanja tematike (po zanimanju sam psiholog)🤓.

Leave a Reply to ПедагогУпокушају Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.