Dnevnik odeljenjskog starešine, u susret takmičenju u boćanju

Dnevnik odeljenjskog starešine, u susret takmičenju u boćanju

Svaki prosvetni radnik naročito uživa u odljenjskom starešinstvu, pa i ja. Srećan sam kada mogu da pomognem tim mladim ljudima dok se razvijaju u vredne i čestite ljude. Nekada moram da im pomognem da prevaziđu konflikte, nekada da pokušam da im usadim prave vrednosti ako vidim da su na stranputici. Velika je to odgovornost, a ja se snalazim kako znam i umem.

Trenutno je među mojim srednjoškolcima neko čudno komešanje.
Najavljeno je školsko takmičenje u boćanju. Škola je odlučila da će se igrati u parovima (dva učesnika protiv druga dva), pa smo se dogovorili da na času odeljenjske zajednice napravimo ekipe za odeljenjsko takmičenje i odaberemo kapitene.

Tada je nastao haos!

Evo, ukratko ću vam opisati situaciju.

Kada sam đacima objasnio da nam trebaju dve ekipe i o čemu treba da odlučujemo na tom času, prvo su se svi ućutali. Zatim su svi počeli da pričaju uglas. Jedva sam ih smirio, kad se za reč javio predsednik OZ.

– Ja zaista ne bih da se uključujem u to takmičenje. Naročito me ne zanima da budem kapiten ekipe. Već imam dovoljno posla kao predsednik OZ i najvažnije mi je da tu sve bude u redu.

Đaci su svi od reda klimnuli glavom, jer im je jasno da predsednik već žrtvuje mnogo svog slobodnog vremena. Tada se, na opšte iznenađenje, javio učenik koji je predsednik Đačkog parlamenta u našoj školi, i koji je prošle godine bio u finalu boćanja, kao kapiten ekipe.

– E, a ja bih! Ne vidim o čemu uopšte odlučujemo, ako znamo da sam ja najbolji izbor za kapitena.

Predsednik OZ se prenuo na ove reči i, oprostite mi što ću to reći, kao da je malo pozeleneo.

– Pa sad, da li si baš najbolji, o tome bi moglo i da se raspravlja. Sećaš se da si prošle godine zamalo bio diskvalifikovan? Lepo smo ti svi rekli da ne može tvoja devojka da stoji uz bulin, i da ga pomera malo levo, malo desno, a tebe je bolelo uvo šta ti mi pričamo.
– Ostavi moju devojku na miru. Samo si ljubomoran što ti nikako da nađeš devojku i da imaš ozbiljnu vezu.
– Pa kad nemam vremena! Ti misliš da je lako voditi odeljenjsku zajednicu?
– Nije ni meni lako da vodim Đački parlament, pa ipak imam devojku. Uta-ta! Uta-ta!

Gledao sam ih u neverici. Oduvek sam mislio da se njih dvojica divno slažu. Pogledao sam odeljenje i video da oni nisu u neverici. Većina je počela da se podsmeva predsedniku Đačkog parlamenta. Zadirkivali su ga zbog devojke, govorili mu da je papučar, prebacivali mu da kad god se ide na ekskurziju on traži da i njegova devojka pođe, iao nije đak naše škole.
Morao sam to da prekinem.

– Kako bi bilo da vas dvojica izađete napolje i dogovorite se sami, da ne pravimo ovde cirkus?

Njih dvojica me pogledaše zbunjeno, krenuše ka vratima, pa se brzo vratiše ka svojim rančevima. Prebledeo sam. Pomislih da možda nemaju bokserske rukavice, kad oni uzeše po papir i olovku, i izađoše napolje. Nikada nisam saznao šta su sa tim papirima radili u hodniku.

– Dobro, to smo rešili. Hajde sada da pređ…
– Razredni, imam i ja šta da kažem – prekide me jedan učenik, koji potiče iz problematične porodice, a čujem od kolega da ga ponekad vide u parku kako pije pivo.
– U čemu je sad problem?
– Problem je u tome što nam ne valja odeljenjska zajednica.
– Kako ne valja? Zašto?
–  Zato što ne valja sekretar, a samim tim ni predsednik koji ga je odabrao.
– Pa šta ti sad smeta kod našeg sekretara, pobogu dete?
– Razredni, da li ste vi videli njegove fotografije na Instagramu?
– Naravno da nisam. Ne bavim se time.
– Eeeee, u tome i jeste problem. Evo, sada ću svima da pokažem kakve on fotke ima – reče, i poče da vadi telefon iz džepa. Zaista sam morao da ga prekinem. Nisam želeo da od časa pravimo cirkus, a i posao nas je čekao. Greh mi na dušu, činilo mi se i da se malo osećao na pivo.
– Posle ćemo to. Sada treba da odaberemo drugu ekipu i kapitena.
– Pa to sam i hteo da vam kažem. Evo ja predlažem našeg druga, koji je učestvovao na izboru za predsednika omladine grada. To vam je mnogo veće od boćanja, odeljenjske zajednice i parlamenta zajedno!

I stvarno, pogledah u tog dečaka. Uvek lepo odeven, umiven, elokventan, dobar đak, ali nekako nikada ne znaš šta misli. Škola ga je često slala na razmenu đaka, video je svet, govori tečno engleski i ruski, ali nekako nikada ne znaš šta stvarno misli. Druži se sa svima u odeljenju, a opet – nema najboljeg druga.

U tom trenutku se javi nekoliko odlikaša, dece koja se uvek drže u grupi, slabo se druže sa ostalima, imaju svoje zatvorene grupe na svim društvenim mrežama, podsmevaju se ostalima što ne poznaju pravopis, nemaju opšte obrazovanje, kulturu govora, fine manire. Odabrah jednu devojčicu da govori u njihovo ime.

– Gospodine nastavniče, mišljenja smo da je boćanje jedna potpuno deplasirana igra, irelevantna za naš intelektualni razvoj, imanentna samo onima sa niskim takmičarskim porivima. Čak smo i prilično uvereni u to da se rezultati na školskom takmičenju redovno nameštaju, jer predsednik Školskog odbora drži ilegalnu kladionicu i sve namešta prema svojim kvotama. Ipak, osećamo da je naša dužnost da se izdignemo iznad gađenja koje osećamo prema toj šaradi, i da predložimo najboljeg od svih kandidata za kapitena druge ekipe.
– Dobro, svako ima pravo da predloži. Koji je vaš predlog, onda?
– Mi predlažemo našeg druga koji je nedavno prešao iz drugog odeljenja, koji je verovatno jedini učenik u školi koji napamet zna i Statut škole, i sve pravilnike, kao i Školski razvojni plan. Mišljenja smo da je od izuzetnog značaja da učenik takvih kvaliteta predstavlja naše odeljenje na takmičenju u boćanju, a ne da nas brukaju neki drugi. Njega sigurno nećemo da se stidimo.
– Da li on uopšte ume da boća?
– Učenik njegovih intelektualnih kapaciteta može sve da nauči, gospodine nastavniče.

Zaista sam uživao u izlaganju moje učenice, kad ustade jedan dečak koji se u odeljenju jedino ističe svojom željom da ništa ne upiše posle srednje škole, nego da odmah ide u vojsku, a da mu pre toga svi dođemo na ispraćaj.

– E vala, to neće moći tako! Kak’i bre intelektualni kapaciteti, i šta ova stalno gura nos gde mu nije mesto. Idi kući, peci pogaču!
– Budući vojniče, ne razgovaraj tako sa mnom. Ovo je 21. vek. Prošlo je vreme kada su devojke samo rađale, a muškarci samo branili zemlju. Uhvati malo korak s vremenom.
– Ti će mi kažeš!

Nastade opšta graja. Svi su vikali istovremeno, ustajali sa svojih stolica da se bolje čuju. Samo dva učenika nisu u tome učestvovala. Jedan krupan dečak, debeljuškast, s naočarima, grohotom se smejao dok mu je stomak poigravao. Drugi je izvadio gitaru iz futrole i počeo da je štimuje. O, bože, pa neće valjda sada da svira?!

U tom trenutku uđoše i ona dvojica iz hodnika. Predsednik OZ nije mogao da sakrije likovanje, mada je pokušavao da deluje skrušeno. Ovaj drugi nije mogao da sakrije razočaranje, mada je pokušavao da deluje zadovoljno. Obojica zgužvaše one papire i progutaše ih pred celim odeljenjem, pa se ioni uključiše u glasnu raspravu.

Ne znam kako bi se sve to završilo, da u tom trenutku nije ušao direktor škole, privučen nesnosnom galamom iz naše učionice.

Svi ućutaše i oboriše glave.

– Šta je ovo, kolega?
– Ma, gospodine direktore, pokušavamo da izaberemo ekipe i kapitene za boćanje, pa su se stvari malo otele kontroli.
– Malo? E pa, dok ne naučite, dragi učenici, da se dogovarate mirno i bez svađe, ja ću vam postaviti kapitene i odrediti timove. Dotle, pazi ovamo: ti visoki što si predsednik OZ – pravac u dramsku sekciju škole! Ti što si predsednik Đačkog parlamenta – lopatu u ruke i idi da pomogneš domaru da ubaci ugalj. Ti mali uglađeni, javi se nastavnici geografije da spremite pano. Da bar bude neka vajda od toga što si toliko putovao. A ti četvrti, javi se sekretaru škole. Treba da protumačite neki član novog ZOSOV-a. Vi ostali, pravac u fiskulturnu salu, da se istrčite, da se lepo oznojite, i da prestanete da se bavite glupostima. Brzo napolje!

U tom trenutku mu je zazvonio telefon.

– Izvinjavam se. Predsednik opštine zove. Poštovanje, gospodine. Izvolite… Da…. Da…. Da….Razgovarali ste već sa predsednikom Školskog odbora? … Naravno, gospodine… Hoću, gospodine… Zapamtio sam, gospodine…. Preneću im, naravno…. Doviđenja.

Pogledao je u nas i ozbiljnim tonom nam saopštio ko će biti članovi ekipa, ko će biti kapiteni, ko mora da pobedi. Izvinite, ne mogu vam saopštiti imena, jer kao što vidite nijedno ime nisam pomenuo. To je zbog zaštite prava na privatnost učenika.

Đaci izađoše oborene glave i odoše da trče koliko ih noge nose.
Ja obrisah znoj sa čela i ostadoh u praznoj učionici da se malo odmorim.

Proći će i ovo boćanje, kao što je i svako prethodno prošlo.

Dogodine će doći novo, mada ima nekih naznaka da će nam školski psiholog ubuduće organizovati sve aktivnosti, pa i sportske.
Ne znam zašto…

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.