Entuzijasta u školi – car ili budala?

Entuzijasta u školi – car ili budala?

Kažu da su prosvetni radnici jedini zaposleni koji kradu iz svoje kuće da bi odneli na posao.
Prosvetni radnici znaju na šta mislim, a ostali svakako u to ne bi poverovali.

 

Širok je dijapazon – od papira u boji, štampanja testova ili dodatnog materijala kod kuće o svom trošku, preko donošenja najrazličitijih resursa za pravljenje ovog i onog. A onda čujete da se grupa učitelja ili nastavnika organizovala, zasukala rukave i okrečila učionice, ofarbala ogradu, stolice, sašili zavese, lepili vitraž folije po prozorima, sadili cveće u dvorištu škole… Promenili bi verovatno i elektro-instalacije, ali srećom na vreme shvatiše da to ne znaju. Tek kad ne znaju, zaključe da nije njihov posao.

Fotografija je preuzeta sa sajta marathonefforts.com, gde ilustruje akciju volontera u školi u Keniji. Kenija, Srbija?

Ovakve akcije nailaze na odobravanje okoline, pohvale, poneki prilog na lokalnoj televiziji ili u novinama. Malo tapšanja po ramenu, ali ne i bar 10% na platu u vidu stimulacije za toliki entuzijazam. A nastavnici ko nastavnici – vide da su im đaci oduševljeni, pa im druga nagrada i ne treba.

Sad zamislite da ste u bolnici, da treba da primite terapiju, a saopšte vam da tog leka nema u bolničkoj apoteci i da mora da ga kupi porodica. Osim lekova, ume da zafali i osnovni sanitetski materijal – gaze, zavoji, braunile, kateteri… I sad zamislite da se dobri lekari i medicinske sestre okupe i sami nabave ono što vama treba. Mislim, ako mi to radimo iz ljubavi prema svom poslu i đacima, očekujem da i oni vole svoj posao i pacijente.

Zamislite da na nekom šalteru u pošti ili nekoj opštinskoj službi, treba nešto da završite, a službenici vam kažu da je nestalo tonera u štampaču ili nekih obrazaca. I onda vam ne kažu da dođete sutra ili sledeće nedelje, nego donesu svoje rezervne tonere od kuće, ili među sobom sakupe novac pa neko trkne da kupi šta nedostaje. Valjda i oni vole svoj posao i svoje klijente.

Bilo bi to čudo neviđeno, zar ne?

Iz nekog razloga, u školi to nije nikakvo čudo, pa čak ni sporadična pojava.
Naprotiv, sve je učestalija.

S ljudskog stanovišta, bude ti drago. Zaključiš da su to neki dobri ljudi, požrtvovani, da im je odnos prema zajednici razvijen, da imaju svest o opštem dobru. Dalje, takvi nastavnici su san svakog direktora, jer obavljaju njegov posao, ili pokrivaju njegovo neobavljanje posla. San su i lokalne samouprave, jer je njen posao da obezbedi materijalne troškove škola na svojoj teritoriji, uključujući i materijal i molere za krečenje, opremu, potrošni materijal. Učenici su zadovoljni iz očiglednih razloga, a posredno i njihovi roditelji.

Pa u čemu je onda problem, kad su svi zadovoljni?
U zavidnim prosvetnim radnicima koji nisu i sami toliko vredni i preduzimljivi?

Ne bih rekla. Vredan je onaj nastavnik koji sve svoje radne obaveze obavlja redovno i kvalitetno.
Više od toga niko nema prava da očekuje od njega, jer ni od drugih profesionalaca ne očekujete više. Sve što tražite od njih jeste da rade dobro svoj posao. Krečenje je, beše, posao molera? Organizacija krečenja je posao direktora, troškovi krečenja su posao lokalne samouprave. Odlika uređenog sistema je da svako zna šta mu je posao i da svako radi svoj posao.

Naravno, neko će sada reći – pa dobro, kad već ovi nisu uradili svoj posao, zar nije bolje to što su ga uradili nastavnici, nego da je ostalo kako je bilo, neuredno, neokrečeno, prazno?

S pozicije đaka, naravno da je bolje da sede u lepo uređenoj i opremljenoj učionici.
S pozicije sistema obrazovanja nije dobro nimalo.

Haotični, neuređeni, bezidejni, osiromašeni i obezglavljeni obrazovni sistem u Srbiji na aparatima za veštačko disanje održavaju baš ti entuzijasti, kojih ima u skoro svim školama. Mnoge škole ni na šta ne bi ličile, da nema tih entuzijasta. I niko ne bi odgovarao, ne bi se odvajalo žito od kukolja, plate bi svima bile iste. Tako je u celokupnom obrazovanju, ne samo u domenu uređenja prostora. I dalje ima nastavnika koji diktiraju lekcije i peticu daju samo za doslovno ponavljanje svega što su izdiktirali. S druge strane, ima nastavnika koji se ubiše da osavremene nastavu, često uz pomoć štapa i kanapa. Imate i one koji provode dane i nedelje pokušavajući da smisle najpravedniji način za ocenjivanje. Imate one kod kojih je na svakom času radna atmosfera u kojoj se zna red, i one u čijoj učionici radi ko šta hoće. Imate one koji brinu o svemu, i one koje nije briga ni za šta.

Problem je u tome što su im svima plate jednake, a sistem prstom ne mrda da ujednači uslove u školama, da postavi jasna pravila i primenjuje ih na sve, bez izuzetka. Kad god je nastavnik doprineo školi na način koji ne spada u njegov posao, obavio je tuđi posao, i to posao nekoga ko ima prilično veću platu od njega. Pomogao je sistemu da preživljava, da otaljava, da održava privid da se nešto dešava i radi, da škole napreduju, da je ministarstvo uspešno, da su uspešni direktori i predsednici opština. Znam da su im motivi bili drugačiji, ali ovo je rezultat.

Uveli su vam elektronske dnevnike i ostavili da birate da li ćete u školi da čekate deset sati da dođete na red da unesete sve u ta dva računara koja su vam na raspolaganju, ili ćete posao da obavite kod kuće, na svom računaru koji je na izdisaju, ili ste tek na trećoj rati otplate. Za to se neće znati ni čuti na konferenciji za novinare na kojoj će se ministar i predsednica Vlade pohvaliti modernizacijom obrazovanja. Stigla je naredba da svi udžbenici imaju elektronske dodatke, a 80% nas neće biti u prilici da ih na času upotrebi i bar uputi đake u to šta sa njima da rade kod kuće. Nema veze. Na konferenciji za novinare lepo će zvučati izjava da su nam udžbenici osavremenjeni.

Ne mogu da kažem da ne razumem kolege koji sve ovo rade. Razumem ih, ali ih ne opravdavam. Ne razumem kako ne shvataju da iz najboljih namera upravo pomažu da se održi ovaj nenormalan sistem. U tome je problem. Zbog toga često postupci takvih nastavnika nailaze na neodobravanje od strane kolega. Zbog toga, a ne zbog zavisti ili lenjosti.

I na kraju, i sama sam u jednom trenutku podlegla tom trendu. Da se razumemo – što se sistema tiče, mogla sam do penzije da imam udžbenik i kredu, ali je meni postalo dosadno. Preko 20 godina imam tu knjigu i tu kredu. Dojadilo mi je. Pokrenula sam akciju i opremila kabinet, a to nije bio moj posao. Nije tačno da je došlo vreme da svaki nastavnik treba da se angažuje oko nabavke učila i opreme. Nije tačno! Napravili ste od nas birokrate, a sad treba i menadžeri da budemo? Samo zato što je sistem nesposoban da jasno odredi šta je čiji posao i da počne da zavodi red, umesto što toleriše nerad?

E, zato je veliko pitanje da li je nastavnik entuzijasta car ili budala.
Biće da je od oba pomalo, ali je plata ista i caru i budali.
To samo kod nas može.

 

 

 

19 Responses so far.

  1. Šta mislite da će da se desi ako entuzijaste prestanu da se trude?

    • Svi treba da se trude, ne samo entuzijasti, ali da se trude da rade SVOJ, a ne tuđi posao.

  2. Ovo samo nastavnik moze da radi i ne zali ulagati svoj novac,dok druge ne znam i ne postoje drugi koji bi ovako radili…

  3. Мени сметају беле табле по учионицама. Свуда се зелене полако уклањају да би се осавремениле учионице, али зато за маркере за белу таблу НЕМА ПАРА у буџету школе, а и шта је кога брига што је бела табла неугодна за дуго гледање, исто као и светло изнад зелене. Што се више промена уведе, то сам уверенија да их намеће неко с пундравцима, ко само потврђује да у животу није крочио у учионицу и одржао час.

    • A-ha. 🙂
      Hoće samo malo prašina od krede da smeta, ali kažu da je to dobro protiv osteoporoze 🙂

      Uzgred, kažu da više nije lako naći kvalitetnu zelenu tablu. Klizave su, nemoguće je pisati po njima.

      • Tačno. Slažem se sa tekstom koji je svojevrsna dijagnoza naše situacije. Ali nemam nade da će biti bolje.

    • Zelena tabla, govorim iz iskustva, ima savršen odnos trenja krede i table. Bela tabla je previše glatka, i nama matematičarima, je neizvodljivo da nacrtamo krug ili prave linije. Druga stvar je što držimo kredu pod drugačijem uglom u odnosu na marker. Pošto u matematici treba da dopišemo nešto, a da već postoji neko pisanije na desnoj stranu, što je čest slučaj, markerom brišemo tablu svojim dlanom i to pisanije na desnoj strani, obaška prljajući i zacrnjujuću desnu stranu svog dlana, što ni malo lako nije oprati. Ovo se sa kredom nikada ne dešava. Treća stvar je da kada radim u popodnevnoj smeni sekretarijat radi do pola tri, a ja, naravno zaboravim da im uzmem preskupi marker, koji prekratko traje, ostadoh bez sredstava za pisanje, dok krede imamo u neograničenim količinama. Zaključak: zelena tabla je milijardu puta bolja od bele.

      • Nisam matematičar, predajem engleski jezik.
        Često povlačim linije, crtam tabele, zaokružujem velike grupe reči što znači da crtam i krugove, i to prilično okrugle.

        Sve to bez ikakvih problema radim na beloj tabli, markerom.
        Neretko gusto ispišem tablu i nikada mi se nije dogodilo da dlanom brišem jedno dok pišem drugo.

        Koristim markere koji se mogu puniti, i ne zaboravim da na vreme uzmem bočice s mastilom.

        Znači, nije zelena tabla milijardu puta bolja od bele, nego na belu još uvek niste navikli. 😉

      • U svom prosvetarskom veku, iskusila sam i vremena kada smo sledovali dve krede dnevno!
        Postojale su / postoje škole i bez krede i bez table.
        Jedino što je neophodno da bi postojala škola je učitelj. Kakav je učitelj – takva je škola. Sve ostalo su samo ukrasi.

  4. BUDALA !!! Nikakve vajde od toga. Govorim iz ličnog iskustva. Direktor “ubije” poene od toga, a Vama (meni) pretnja disciplinskom i 60% posto norme poslednju godinu pred penziju, a miljenicima se plaća prekonormni rad.

  5. Ponekad se desi da vas direktor zbog nastojanja da unaprijedite nastavu maltretira i omalovažava na sve moguće načine.Najbolje prođu oni nastavnici koji se ne zalažu mnogo i dijele ocjene prema željama učenika i epithelial.

  6. Da, ovakvi nastavnici su veoma često na udaru nastavnika-neradnika što zna preći i u ozbiljnije nasilje. Tako da pretjeranim radom možemo napraviti samo sebi problem. Nakon niza volonterskih projekata, značajne finansijske dobiti za školu i više različitih direktora, koji se smjenjuju neviđenom brzinom, vječito izvlačim deblji kraj i nekad me baš sramota što učestvujem sa svima njima u tome što oni nazivaju obrazovanjem.

  7. I ja se to pitam – car ili budala…Tokom ove školske godine dao sam nekoliko hiljada dinara više nego škola na školsku aktivnost koju sam organizovao (i nije mi bilo žao). A sada pozajmljujem novac da platim privatne preglede teško obolelom ocu na privatnoj klinici, jer u državnoj ne radi skener.

Leave a Reply to Dušica Blagojević Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.