Dnevnik prosvetnog radnika, 2030 – Hologrami

Dnevnik prosvetnog radnika, 2030 – Hologrami

Malo duži uvod, jer se dugo nisam javljao

To što sam sada veoma star, nikako ne znači da gubim trku s vremenom. Sa životom možda, ali sa vremenom ne! Dajem sve od sebe da ispratim tehnološki razvoj, da budem ravnopravni član informatičkog društva, da pratim interesovanja svojih učenika, koje srećem na hodnicima. Sam pravim aplikacije za učenje, dovijam se na sve načine da moji časovi pre svega budu zabavni divnim mladim ljudima koje više ne učim. Najvažnije je da učenje bude zabava! Nije slučajno baš tako naslovljena najnovija Strategija obrazovanja od 2030-2040. Ko to ne može da shvati, njemu mesto i nije u prosveti, a ja sam davno shvatio važnost zabave u procesu obrazovanja.

Ne bih da pomislite da se hvalim, ali da biste me bolje razumeli, ne mogu a da ne pomenem svoje stručne kompetencije i obuke koje sam samo u prethodne dve godine završio, o svom trošku, razume se, jer država nije dužna da podržava moj lični razvoj. Prvo sam završio žonglerski kurs. Na to sam najponosniji, jer sam završni ispit uspeo da položim, istina iz sedmog puta, jer mi se ruke tresu, a i dioptrija mi stalno raste. Zatim sam išao na kratku obuku kod artista zaposlenih u cirkusu, koji je gostovao u našem gradu prošlog leta. Jednostavno, ukazala se prilika, a ja sam je zgrabio! Onda sam se specijalno specijalizovao za turnire u gejmingu, gde se trudim da se približim učenicima, i da bar u virtuelnom svetu delimo interesovanja, kad se već u učionici retko viđamo.

Prijavio sam se i za učešće u letnjem rijaliti programu, čisto da učenici ne zaborave kako izgledam, ali su me odbili jer nisam prošao prijemni test iz opšte kulture psovanja i ponižavanja. Trenutno radim na tim oblastima, i za sada mi je to najteže. Sledećeg meseca očekujem poziv za učešće u popularnoj emisiji “Pljujte me, psujte me, ja i dalje držim čas”. Nju đaci naročito vole, a čujem da je gledaju zajedno sa roditeljima, u toploj porodičnoj atmosferi.

Znate, nekada čovek uradi sve što je do njega, pa to ipak ne bude dovoljno.

Srbija majka, Kina tetka rođena

Pre desetak godina, u vreme procvata naših bilateralnih odnosa sa Kinom, po simboličnoj ceni dobili smo najnaprednije nove tehnologije u nastavi. Skoro da je bilo povoljno kao i uvođenje elektronskog dnevnika, koji je pre nekoliko godina crko za vreme zaključivanja ocena, i još uvek je mrtav. Svakog juna održavamo Dan sećanja na esDnevnik, čiji smo gubitak svi teško podneli. Zluradi su tvrdili da nam te nove tehnologije u nastavi stižu na svake tri otvorene kineske fabrike guma, veštačkog đubriva, prerade nikla, ali znate kakvi su ljudi – smeta im i kifla što je kriva. Zamislite kad je bilo i tako nedobronamernih građana koji su ubeđivali javnost da kineski predsednik hoće da se vidi s našim na svakih milijardu dolara zarade Kine na račun Srbije! Pa, stvarno svašta!

Sramota me je da kažem da je i među prosvetnim radnicima bilo onih koji su sa podsmehom dočekali vest da ćemo dobiti hologramske kolege, robote i virtuelne učionice, iako su bili svesni koliko je svojevremeno najava dronova bila lepa i uspešna najava. Što se mene tiče, vest o hologramskim kolegama me je izuzetno obradovala.

Saradnja kao izazov

Prosvetni radnici u Srbiji sasvim opravdano svake godine imaju jednonedeljnu obuku pod nazivom “Razumevanje nerazumljivog, preživljavanje, prevazilaženje zbunjenosti”. Dok se neke kolege i dalje plaše nepoznatog, ja na sve gledam kao na izazov. Nakon što su na poslednjoj obuci videli kako s razumevanjem pratim predavanje jednog od četiri Nigerijca koji govore njerep, jezik koji se smatra jednim od najređih na svetu, prosvetne vlasti su nagovestile da ću ove godine možda biti oslobođen obuke, što se u našem esnafu smatra ekvivalentom nekadašnjoj nagradi za najboljeg edukatora godine. Preponosan sam. Zato i osećam moralnu obavezu da hologramske kolege prihvatim srdačnije od ostalih u mojoj školi.

Kada su se prvi put ukazali u školi, potekle su mi suze od miline. Svi lepi, mladi, nasmejani, zvonkog glasa, vitke figure, besprekorne frizure, moderno odeveni. Uzor svakom prosvetnom radniku! Razumeo sam kako su se osećali ljudi u Međugorju i Fatimi. Uopšte nije bilo potrebe da koriste naše stepenište. Samo bi zatreperili, nestali i, kako čujem, istog trenutka se pojavili u učionicama. Učenici su bili oduševljeni. Prva tri dana. Posle su postali nestašni. Gurali su ruke u glave naših hologramskih kolega, stavljali im olovke u uši, prste u oči, protrčavali kroz njih, smislili mali milion igrica koje su podrazumevale da razni predmeti prolete pod raznim uglovima kroz hologramske kolege. Eh, takvi su naši đaci – kreativni, uvek spremni na šalu.

Divili smo se dostojanstvu i pribranosti hologramskih kolega. Sve su podnosili sa filozofskim mirom. Ni trepnuli ne bi. Šta god da se u učionici dešavalo, oni bi nastavljali da zvonkim glasom objašnjavaju gradivo, dele đake u grupe, pevaju, dramatizuju tekstove. Međutim, hologram-administratori su ubrzo primetili da kolege sve češće trepere. Dešavalo se i da se ukažu kada i gde im mesto nije. Jednom je hologramski fizičar izvodio eksperiment ispred muškog toaleta. Na času muzičkog hologramski fiskulturnik je pokazivao vežbe istezanja. A onda se dogodilo nešto što je potpuno zbunilo IT zajednicu – hologramska koleginica je dobila tri sede vlasi. To niko nije umeo da objasni.

Srećom, imali smo svi puno iskustva u ispravljanju grešaka i dorađivanju sistema u hodu, pa smo, naviknuti na strpljenje, već devetu godinu u procesu uhodavanja. Da može odmah, ne bi se zvalo proces.

Važno je da se sada mnogo jasnije zna podela posla. Hologrami su učionicama, a mi u kancelarijama. Oni su naviknuti da realizuju nastavne jedinice bez obzira na okolnosti u učionici. Rade isto i kada je prazna, i kada je poluprazna, pošto puna nije nikada. Rade i dok lopta protrčava kroz njihov stomak, limenka kroz glavu – ništa im ne smeta. Mislim, nije ni nama smetalo, ali njima ne smeta baš nimalo. Za to vreme, nama ostalima je promenjen način obračunavanja nedeljne norme. Više nije izražena kroz časove neposrednog rada sa učenicima, i one ostale. Sad je samo kroz one ostale. Moja norma je, recimo, 40 neodrživih scenarija za čas, 20 planova i isto toliko izveštaja, i deset sati sezonskog posla (čišćenje snega, sakupljanje lišća, zalivanje cveća, krečenje učionica, brisanje podova…). Više nema klasičnih odeljenjskih starešina i dana otvorenih vrata. Roditelji nas zovu telefonom, sve nas, u bilo koje vreme. Pošto je sve manje đaka koje lično poznajemo, dobili smo jasno uputstvo za komunikaciju s roditeljima. Šta god da kažu, naš odgovor treba biti “Ne brinite ništa. Biće sve u redu. Da, baš tako kako vi želite”.

I sada je napokon sve u najboljem redu.

Incidenti poput onog kada je koleginica na sednici sela u hologram koleginicu, sve su ređi. Šta će žena? Živ čovek. Pogreši.

18 Responses so far.

  1. Meni je najupecatljivije bilo kada profesor fizickog, blago alkoholisan nakon proslave noci prosvetnih radnika, nije vidio hologramskog direktora iza fiskulturne sale, te se pomokrio kroz istoga.

  2. Колегинице, Ви сте заиста светло у амбису образовања.
    Ваши текстови су откровење у Србији. Дивим Вам се!
    Желим Вам свако добро.

  3. Smejem se da ne bih plakala,ovo je samo druga verzija priče koja već traje.Uloge su davno podeljene:nastavnici sagnute glave(kičme) pod tovarom gube identitet,a ,,maštoviti” ministar tovari smeće svoga uma.Pitam se, dokle,kada ćemo se uzdići iz brloga.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.